Kiša, blato i 8.000 izbjeglica

Kiša pada po više od tisuću izbjeglica u selu Miratovac. Dosta je iscrpljenih koji čuče pored puta. Iza njih je četiri kilometra pješačenja od željezničke postaje u Tabanovcu. Došli su putovima koji vode preko njiva i koji zbog kiše postaju sve blatnjaviji. Djeca plaču, a jednoj ženi u poodmakloj trudnoći je hitno potreban liječnik.

Ovi ljudi čekaju autobuse koji će ih prevesti do Preševa gdje će ih srbijanska policija registrirati i uzeti im otiske prstiju. Mnogi su iz Afganistana i Iraka. Međutim, veliki je broj i onih koji dolaze iz Sirije. Većina njih želi u Njemačku. Hama iz Alepa želi u Hannover. Tamo ima rođake, kaže Hama i pokazuje nam svoju sedmeročlanu obitelj. Tu su tri generacije: od bake do unuka. Siriju su zajedno napustili prije deset dana.

Bijeg od rata

Ono što pada u oči je da skoro sve izbjeglice iz Sirije kažu da su zemlju napustili tek prije pet, sedam ili 14 dana. Oni, dakle, ne spadaju među skoro četiri milijuna Sirijaca koji su već mjesecima ili godinama smješteni u Turskoj, Libanonu ili Jordanu. „Ja sam iz Damaska“, kaže Zahir, koji nam ne želi otkriti prezime kako ne bi doveo u opasnost svoju rodbinu. „Posvuda padaju granate. Grad se stalno bombardira. Više nije siguran ni centar Damaska“, kaže Zahir i dodaje da je plovidba u krijumčarskom čamcu do Lezbosa bila dosta opasna. On i njegovi prijatelji su krijumčarima platili skoro 1.000 dolara po osobi. S grčkog otoka Lezbos su se trajektom prebacili do Atene, a odatle autobusom do Makedonije. Sada se nalaze na jugu Srbije i strahuju da će Mađarska uskoro zatvoriti granicu s Hrvatskom.

Većina izbjeglica je dobro informirana o ruti koju trebaju proći, ali i o svom cilju. Oni znaju da se u Njemačkoj na sve veći broj izbjeglica počinje gledati sa skepsom.

„Ne želim biti na teretu države“

Ispred izbjegličkog centra u Preševu susrećemo Vahira. Ovaj 25-godišnji Sirijac s obitelji već dva sata čeka na ulazak u centar. „Liječnik sam i želio bih otići u Leipzig“, kaže Vahir koji tamo ima prijatelje. On namjerava šest mjeseci neprekidno učiti njemački jezik, nakon toga se želi tri mjeseca dalje obrazovati na nekoj klinici i na kraju raditi kao liječnik.

„Jako cijenim ono što su učinili njemačka vlada i građani. Međutim, ne bih želio dugo biti na teretu Njemačke. Želim što je prije moguće plaćati porez kao i svi ostali. Želim što prije vratiti novac koji je država na mene potrošila“, kaže Vahir.

Međutim, ovdje na makedonsko-srbijanskoj granici Vahir trenutno ima druge brige. Trogodišnja kćerka nestrpljivo vuče kabanicu svojih roditelja. Policija napokon uklanja ogradu koja je bila ispred njih. I time su se za još nekoliko metara približili izbjegličkom centru u Preševu i nadi u bolji život u Njemačkoj.