Klasni neprijatelj s televizije
6. ožujka 2009Bila je to, zapravo, lijepa priča. Sredinom osamdesetih jedna obitelj iz Hessena stoji na granici prema DDR-u i želi ući. „Jeste li bez posla?“, pita graničar s nevjericom. Ne, žele živjeti u DDR-u i otvoriti gostionicu. Ulrich Schwarz mora se i danas još smijati kad pomisli na to. Bivši dopisnik iz DDR-a magazina „Der Spiegel“ pisao je tada o toj hessenskoj obitelji. Nešto kasnije bio je pozvan na raport u Ministarstvo vanjskih poslova DDR-a.
„Priopćeno mi je kako nisam dobio nikakvo dopuštenje, a ja sam im rekao, onda me ukorite, pa ćemo u Spiegelu izdati priopćenje da je naš dopisnik upozoren jer je napisao pozitivnu priču o DDR-u! Nakon toga su to pustili.“ Spiegel i DDR, to nikada nije išlo na dobro. Taj se politički magazin nije smio pojavljivati u DDR-u, a između 1976. i 1985. SED je zatvorio ured redakcije u istočnom Berlinu, jer je objavio kritički napis jedne oporbene skupine unutar SED-a.
Rad u neprijateljskoj zemlji
„DDR je za inozemne novinare bio kao kamenica,“ kaže Schwarz. „Stan i ured bili su puni prislušnih uređaja. Zaista su snimali skoro sve, čak i razgovore u mojoj dnevnoj sobi koje sam vodio s gostima. Uvijek kada bih preko Heinrichove ulice ulazio iz zapadnog Berlina, mislio sam sada si u neprijateljskoj zemlji.“ Jednako kako su upravljali i kontrolirali vlastite medije, SED i tajna služba Stasi htjeli su u šahu držati prvenstveno i zapadnonjemačke novinare. Prvih stalno akreditiranih zapadnonjemačkih dopisnika u DDR-u bilo je od 1973. Oni su morali sva putovanja izvan istočnog Berlina zatražiti 24 sata unaprijed, a Ministarstvu vanjskih poslova prijaviti bilo kakav oblik izvještavanja. O svakom pojedinom zapadnonjemačkom dopisniku Ministarstvo državne sigurnosti vodilo je tajne spise, a oko svakoga od njih ispletena je mreža informanata. „Svi službeni partneri za kontakte bili su ili ljudi partije ili prikriveni ljudi državne obavještajne službe. Možete računati da je na svakog stalno akreditiranog korespondenta dolazilo otprilike 15 do 20 čuvara“, kaže Jochen Staadt iz Istraživačkog saveza „SED-Staat“ Slobodnog sveučilišta Berlina. Posebno opasni slovili su suradnici radija i televizije. Jer, od 1973. bilo je doduše još uvijek zabranjeno u javnim prostorima gledati zapadni televizijski program, ali privatno se to toleriralo. A preko telkaća su u stanove dolazili izvještaji koji su pokazivali što je DDR htio zatajiti: onečišćenje okoliša u DDR-u, na primjer, ili propadanje gradova.
Prikriveni novinari
Informacije i materijal o osjetljivim temama zapadni su novinari među ostalim dobivali od Siegberta Schefkea i Arama Radomskog. Obojica su bila krajem dvadesetih i imali su još „otvorenih računa“ s režimom, kada su sredinom osamdesetih počeli zapadne novinare opskrbljivati informacijama te snimati ono što oni nisu smjeli snimati.
Kao i 9. listopada 1989. u Leipzigu, kada su navečer ležali na golubljem izmetu na crkvenom tornju i tajno snimali demonstracije 70.000 građana DDR-a koji su prosvjedovali protiv SED-ovog režima. Snimke su dali dopisniku Spiegela, Ulrichu Schwarzu, koji ih je odnio na Zapad. Sljedećeg su dana i građani DDR-a u „Dnevniku“ vidjeli da na leipziškom ringu nije divljalo 500 pijanaca, kako su to javljali DDR-ovski mediji.
„Mogli smo skrenuti pozornost na to što se događalo u Leipzigu, a što je jamačno bila iskra za daljnje proteste u DDR-u, no to je, držim, tek samo komadić mozaika u cijelom tom velikom procesu“, kaže danas Aram Radomski.
Napustiti zemlju uz televizor
Jochen Staadt iz Istraživačkog saveza „SED-Staat“ uvjeren je da su, uz osobne kontakte sa Zapadom i brojne iseljenike, i zapadnonjemačka televizija i radio bili jedan od čavala zabijenih u lijes SED-ovog režima. „Stalna nazočnost drugoga svijeta, koji je građane, što nisu mogli napustiti zemlju, opskrbljivao osnovnim informacijama o svjetskim zbivanjima, a time i kontrirao propagandi DDR-ovskog radija, televizije i novina, okolnost je koju, vjerujem, 1989. godine uopće nismo doživljavali tako kako smo doživljavali.“
Mediji DDR-a sami su posredno utjecali na pad Berlinskog zida, jer nisu izvještavali o onome što je građane stvarno zanimalo. „Izvještavanje Zapada koje se gledalo na Istoku ohrabrilo je mase. Vidjeli su što mogu pokrenuti, a vidjeli su također i nesposobnost tog sustava“, kaže Harald Händel, koji je osamdesetih kao mladi urednik DDR-ove televizije htio biti samo jedno: strani dopisnik i daleko od režima. „Tko bi tada pomislio da će doći do te revolucije bez prolivene krvi? Vjerujem da toga ne bi bilo bez izvještavanja o tome i bez ignoriranja istočnih medija.“