Kobni san o boljem životu u Europi

Kad državna odvjetnica Angela Pietroiusti ostane raditi prekovremeno u svom uredu, sa svog prozora može vidjeti nigerijske prostitutke. Čim padne mrak, aleja ispred Palače pravde u Firenci pretvara se u bordel na otvorenom. Po nekim procjenama u Italiji djeluje oko 40.000 inozemnih prostitutki. Većinom su iz Rumunjske i Nigerije. I gotovo sve su žrtve trgovaca ljudima koji mlade žene krijumčare iz njihovih domovina u Italiju.

Strah od magičnih snaga…

Iako je problem doslovce na dohvat tuke, Pietroiusti – zadužena uzgred za organizirani kriminal i trgovinu ljudima u regiji Firence – posljednjih godina nijednu jedinu „Madame“ nije uspjela strpati iza rešetaka. „Madame“, tako se naziva nigerijske organizatorice trgovine ljudima. Moćne dame žive uglavnom u Italiji i od tamo kontroliraju svoje bande. To su uglavnom manje mreže koje se sastoje od nekoliko ljudi koji s lažnim obećanjima pokušavaju privoljeti mlade žene u Nigeriji da dođu u Europu, te nekoliko krijumčara koji ih onda preko pustinje i Sredozemnog mora prebace na Stari kontinent.

„Naš je problem da se većina žrtava boji pričati s policijom“, kaže državna odvjetnica. Kao glavni razlog ona vidi takozvane Juju rituale. Juju je regija oko milijunskog nigerijskog grada Benin Cityja odakle i potječe većina žrtava, radi se o široko rasprostranjenim magičnim obredima. Pred Juju svećenicima s kojima surađuju trgovci ljudima, mlade žene uoči odlaska u Europu polažu zakletvu da će biti poslušne novim poslodavcima. U suprotnom njima i njihovim obiteljima prijeti smrt. „Za nas je teško pronaći pouzdane prevoditelje koji razumiju dijalekt tih djevojaka“, kaže državna odvjetnica. Jer se i prevoditelji boje magičnih snaga Jujua.

Policija ništa ne želi vidjeti

No, Joy K. smatra da postoje i drugi razlozi zbog kojih „Madame“ ne bivaju kažnjene. Po njezinom mišljenju talijanske vlasti uglavnom ignoriraju ovaj fenomen zato što su i počinitelji i žrtve iz inozemstva, odnosno zato što Talijani gotovo i nisu izravno pogođeni. Ova Nigerijka zna o čemu priča. Kada je imala 17 godina, jedna ju je poznanica namamila u Italiju i obećala da će tamo raditi kao babysitterica kod jedne imućne Nigerijke.

Bio je to početak duge Odiseje za Joy K. S lažnim ispravama je prebačena iz krijumčarskog centra u Agadezu u nigerijskoj pustinji sve do obale Sredozemnog mora. A onda čamcem u smjeru Italije. Nakon što je stigla tamo, već nakon samo nekoliko dana je shvatila da je „imućna Nigerijka“ ustvari brutalna svodnica. „Rekla mi je da joj dugujem 30.000 eura za put u Europu i da zato sad svaku noć moram spavati s muškarcima za novac“, kaže ova bivša prostitutka, koja je na taj posao bila prisiljena.

Prije godinu dana 23-godišnjakinju je uhvatila talijanska policija i protjerana je u svoju domovinu, u Benin City. I tamo sad pokušava izgraditi novi život, te učiniti nešto protiv svojih nekadašnjih mučitelja. „I Italija i Nigerija se moraju pobrinuti da to konačno prestane. Ne radi se samo o mojoj 'Madame'. Ima ih jako puno, druge su još i puno gore“, kaže Joy K.

Mnogi zarađuju na kriminalu

Nakon što se vratila u Nigeriju, ova je bivša prisilna prostitutka shvatila da ni tamošnje vlasti ne rade punom parom na progonu trgovaca ljudima. I Bibiana Emenaha potvrđuje taj dojam. Ova redovnica vodi jednu žensku kuću u regiji i ima puno iskustva s nigerijskom službom za borbu protiv trgovine ljudima NAPTIP. Njezin je zaključak razočaravajući: „Oni jednostavno ne rade svoj posao.“

Trgovina ljudima u Africi je postala milijardski biznis na kojem mnogi zarađuju. U neposrednoj blizini sirotinjskih kvartova u Benin Cityju, odakle i potječe većina žrtava, grade se sve raskošnije vila. Priča se kako su vlasnice većine tih raskošnih zdanja „Madame“ iz Italije koje u domovini žele provesti svoje stare dane. Oko 1.000 kilometara sjevernije, u nigerijskom Agadezu, postaje još jasnije koliko je trgovina ljudima postala važna gospodarska grana cijele regije. Pustinjski grad je na glasu kao čvorište trgovine ljudima, gotovo svi krijumčari ga koriste kao postaju na svom putu prema Europi, posebice otkako je u susjednoj Libiji izbio politički kaos. Otada krijumčari na putu do Sredozemlja naime ne moraju računati sa strogim kontrolama kao ranije.

Oko 50% gospodarskog učinka u Agadezu u međuvremenu čini trgovina ljudima, kažu neke procjene. Sedam banaka je u ovom pustinjskom gradu otvorilo filijale posljednjih godina tu su i brojni mali „uredi“ za transfer gotovine. Nije čudo da vlasti ne osjećaju preveliku potrebu da „isuše“ te izvore novca. Tako i guverner Agadeza odgovornost radije prebacuje na međunarodnu zajednicu. „Mi zaustavljamo migrante često kad znamo da žele ilegalno preko granice, na primjer kako bi se bavili prostitucijom.“ Ali više se ne može učiniti, dodaje, jer navodno nema novca.

Nitko ne izgovara istinu

Za Joy K. su sva ta iskustva stvar prošlosti. Za nju je jedno jasno: neće više nasjesti krijumčarima koji mladim Nigerijkama obećavaju novi život u daljini. Joy je u međuvremenu otvorila mali dućan s prehrambenim namirnicama u Benin Cityju, zarađuje dovoljno za preživljavanje. I pokušava upozoriti druge mlade žene da ne kreću prema Europi. Trgovci ljudima su aktivniji nego ikada prije, sve češće žene pokušavaju privući obećanjima o životu u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj. Previše drugih povratnica se ne usuđuje pričati o onome što su doživjele u Europi, kaže K. – i ta šutnja ide u prilog kriminalaca. Nigerija nije baš jednostavna zemlja, kaže 23-godišnjakinja i dodaje: „Ali u Europi za nas nažalost također nije jednostavno.“