Koje smo pouke izvukli iz raspada Jugoslavije?
26. lipnja 2021
Je li sve to vrijedilo? Desetljeće ratova? Bijega, protjerivanja? Ne, rekla bi većina građana sedam država nasljednica nekadašnje Jugoslavije, kada bi ih netko pitao, obavio razgovor s reprezentativnim kolektivom - kako sa starijima, koji su doživjeli raspad bivše države, tako i s mlađima, koji ne pamte ništa osim postjugoslavenskog doba.
Ali takav kolektiv ne postoji. Ne postoji više nijedno jugoslavensko društvo koje bi ga reprezentiralo. Ako danas o tome pitate ljude u pojedinim bivšim republikama, dobit ćete različite odgovore. Opušteno na zajedničku multietničku državu gleda i sjeća se samo većina u Sloveniji. "Bilo je u redu, sasvim dobro, za neke stvari je prava šteta, ali na kraju više nije išlo": To je najraširenija formula. A je li to stvarno bilo u redu?
Među Albancima na Kosovu gotovo da nema "jugonostalgičara". Sjećanje na posljednje desetljeće ove države za njih je previše traumatično. Na Kosovu nije bilo rata do 1999. godine, ali je bilo policijskog terora. S druge strane, propast Jugoslavije otvoreno oplakuju mnogi suvremenici u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa čak - iako iza zatvorenih vrata ili nakon trećeg piva – i u Hrvatskoj.
U istraživanju javnog mnijenja nešto više od deset godina nakon proglašenja neovisnosti i rata, većina ispitanika smatra Josipa Broza Tita "galionskom figurom" u Jugoslavije ali i "najvećim Hrvatom svih vremena". Pokušaj da se ta pozicija zamijeni „ocem hrvatske neovisnosti 1991.” Franjom Tuđmanom nije naišao na istinsko odobravanje. Stipe Mesić, drugi predsjednik Hrvatske nakon neovisnosti, svojoj knjizi sjećanja dao je naziv: "Kako smo uništili Jugoslaviju". To nije prošlo dobro. U drugom izdanju iste knjige naziv je promijenjen u: "Kako je uništena Jugoslavija".
Različitost nije bio problem
Zemlja je dugo nosila sjeme svog raspada. Problem nije bila kulturna raznolikost stanovnika. Druge nacije, od Indije do Švicarske ili imigracijske zemlje poput SAD-a, izlazile su i izlaze na kraj s daleko većim razlikama. Problem je bio odnos prema toj raznolikosti.
U "prvoj Jugoslaviji" u međuratnoj fazi (1918.-1941.) vrijedila je parola da nacionalne, konfesionalne ili kulturne razlike treba što više zanemariti. Dogodilo se suprotno od željenog: upravo zato što razlike nisu trebale biti problem, relativna većina – srpska - je utoliko temeljitije uspijevala provoditi svoje zamisli i ciljeve.
Obzirnost komunista
Nakon napada nacističke Njemačke i snažnog etnički obojenog građanskog rata koji je uslijedio četrdesetih godina, komunisti su se zakleli da neće ponoviti staru grešku. U "drugoj Jugoslaviji" (1943.-1991.) prema starim nacionalnim identitetima se odnosilo svjesno i uz obzir - i promovirani su novi, na primjer nacionalni identiteti Makedonaca, muslimana (sada Bošnjaka) i na kraju Roma.
Sve dok se nacionalni identitet utemeljen na sovjetskom modelu shvaćao kao folklor i dok je Komunistička partija bila isključivo odgovorna za politiku, taj je sustav funkcionirao. Ali, kako je komunizam postajao sve upitniji a parlamentarna demokracija se pokazivala nadmoćnom u cijelom svijetu i kada je mit o partizanskom ratu napokon izblijedio, nacionalna pripadnost dobivala je sve više i više politički značaj.
Etnicizam umjesto demokracije
Pozicije, poslovi, financijska sredstva, autoceste, poslovne destinacije - etnički „ključ“ poštivao se u svemu u socijalističkoj Jugoslaviji. Odluke većine bile su zabranjene jer je jedna nacionalnost uvijek bila jača i mogla nadjačati drugu. Sve je bilo usmjereno ka postizanju optimalnog balansa. Ali ravnoteža nije mogla biti samo stabilna. Kada su stvari počele izmicati kontroli, kao u Hrvatskoj ranih 70-ih, Tito je presudio, a one koji su ometali mir, poslao u zatvor.
Mogući nasljednik Tita, veliki medijator, trebao je biti uspješan mješanac svih jugoslovenskih nacionalnosti. Ali takav netko nije se rodio. U osmočlanom Predsjedništvu Jugoslavije, koje je trebalo preuzeti tu ulogu, odluke većine bile su formalno moguće. Ali kada bi jedna nacija bila preglasana, odmah se dovodilo u pitanje postojanje države. Kada je Slobodan Milošević, kojeg su na početku smatrali srpskim „reformskim predsjednikom“, sa svojim „srpskim blokom" ignorirao druge i ponašao se prema njima bez nužnog obzira, država je bila pred nestankom.
Logika podjele
Jugonostalgičari danas opet hvale multietnički državni model kao uzor; zemlju su uništile ljubomorne strane zemlje ili zlonamjerni političari. Ali društvo, koje svoje bogatstvo i moć raspoređuje prema etno-nacionalnim kvotama, ne treba se čuditi kada sukobi između etničkih grupa nadvladaju i počnu određivati sve. Na kraju je podjela bila logična posljedica.
Kao ni drugdje na svijetu, ni u Jugoslaviji nije nedostajalo zlonamjernih ljudi koji su projekt doveli do krvavog kraja.
To ne znači da Jugoslavija nikada nije imala šanse. Kada je krajem šezdesetih gotovo svuda u svijetu vladao duh preokreta i u Jugoslaviji su se mladi borili za liberalne vrijednosti. Većini je prvenstveno bila važna građanska, a ne nacionalna jednakost. Ali stara garda na vlasti, s Titom na čelu, nije se mogla odvažiti na više demokracije. Umjesto toga, odlučila je uravnotežiti etnički balans još više nego ranije. Na kraju, svi su se osjećali iskorišteno. I to s pravom.
Jugoslavija više nikada neće postojati. Ali i druge multietničke države i slično organizirane države suočavaju se s izazovima sličnima onima koje je imala jugoslovenska multietnička država prije svog raspada. To je dovoljan razlog da se izbjegne bilo kakva arogancija kada se baci pogled unazad.
Norbert Mappes-Niediek već 30 godina radi za njemačke medije kao dopisnik za jugoistočnu Europu. Njegova knjiga "Etno zamka: Balkanski sukob i što Europa može naučiti iz njega" (224 stranice) objavljena je 2005. godine (izdavačka kuće Christoph Links Verlag, Berlin).