Kolika je zapravo vojna snaga talibana?

"Bili smo na ophodnji u provinciji Baglan koja se smatra opasnom, kad smo odjednom čuli hice. Potjecali su sa paralelne ulice u nedalekom naselju. Bacili smo se na tlo, kao što smo naučili na vježbi i uskoro smo uzvratili paljbu. Napad je završio podjednako brzo kao što je počeo. U najkraćem vremenu su se napadači pomiješali među stanovnike, tako da je bilo nemoguće razlikovati ih od civila."

Izvješće ratnog iskustva njemačkog natporučnika Christiana B.-a iz sastava snaga ISAF, zapravo je tipičan za taktiku talibana i koja se najčešće svodi na zasjedu. Vojno uzevši, takva partizanska taktika ih i čini tako opasnima: "Njihove strategije su sve okrutnije i složenije", konstatira Rolf Tophoven iz njemačkog Instituta za istraživanje terorizma i sigurnosnu politiku.

U napadima talibana ima sve više žrtava, prije svega jer sve češće napadaju civile kako bi preuzeli nadzor nad područjima iz kojih se povlače međunarodne snage. Izvješće Ujedinjenih naroda govori kako je u posljednjih šest mjeseci bilo za gotovo četvrtinu više civilnih žrtava nego u istom razdoblju prošle godine.

Zapravo najdraže oružje talibana čak nije niti puška, nego mine i eksplozivne zamke. To se pokazalo kao najopasnije oružje protiv međunarodnih snaga i snaga sigurnosti Afganistana vjerne Kabulu.

Talibani nisu "normalna" vojska

S druge strane, Marvin Weinbaum iz američkog Instituta za Srednji istok upozorava kako je pogrešno Talibane smatrati nekom jedinstvenom, organiziranom vojnom silom. Talib na paštunskom znači tek učenik i postoji mnoštvo različitih mreža. One operiraju lokalno, jer često i okupljaju članove tek određenog plemena ili rodova koji su i inače bliski. Takvih skupina ima posvuda, ali kako objašnjava Weinbaum, "u prvom redu ih ima najviše na istočne i južne provincije, a nerijetko imaju i uporišta u susjednom Pakistanu."

Nakon invazije američkih snaga, neki talibani su ostali u Afganistanu, drugi su se povukli u Pakistan. Tamo su osnovali takozvanu Queta-Shura - svojevrsnu vladu u izbjeglištvu na čijem je čelu i dalje bio Mula Omar. Istovremenu su nastale i druge skupine, ali pakistanskih Talibana koji su danas labavo organizirani u mrežu Tehrik e Taliban Pakistan.

Weinbaum naglašava kako se afganistanski i pakistanski talibani uvelike međusobno razlikuju, mada slijede slična vjerska gledišta o borbi za muslimansku državu. Ali to žele svatko u svojoj zemlji i makar pakistanski talibani pomažu afganistanskim, Afganaci neće napadati ciljeve u Pakistanu, nego samo u svojoj domovini.

Pouka od (brojnih) protivnika

Talibani isto tako nemaju nekakvu zapovjednu strukturu kao u "normalnim" vojskama. "Indicije prije svjedoče o pobunjeničkim snagama bez neke čvrste organizacije. Većinu operacija planiraju i provode neovisni, lokalni zapovjednici", objašnjava američki stručnjak. To potpuno odgovara tradicionalnim plemenskim strukturama i zapravo jedina iznimka je talibanska mreža Hakanija na sjeveru Vaziristana. Samo kod nje postoje sličnosti sa "pravom" vojskom i ta skupina, na čijem je čelu Sirajudin Hakani je odgovorna za brojne veće napade u Kabulu i u drugim dijelovima zemlje.

U toliko ratova koji su se vodili u Afganistanu, talibani su se naučili prilagoditi svoju taktiku protivniku: "Njihovi ciljevi su vojna i policijska infrastruktura i uporišta koja nisu dobro branjena", objašnjava Weinbau. Tim napadima žele destabilizirati lokalne institucije vlasti i zastrašiti tamošnje stanovništvo. Pri tome, jedva da se ikad upuštaju u borbu protiv dobro utvrđenog i naoružanog protivnika. Pouzdaju se sve češće na snajpere, samoubilačke napade - i naravno, uvijek iznova mine i eksplozivne zamke.

Isto tako, talibani pažljivo prate, što čini i kako se ponaša protivnik. Njemački stručnjak potvrđuje kako se bave i vojnom teorijom: "Talibani imaju pristup vojnim priručnicima iz sovjetskog doba, ali i udžbenicima američke vojske iz kojih shvaćaju, kako se ponaša protivnik." Ono što je za talibane neprocjenjivo jest - opet često rodbinska mreža doušnika i odlično poznavanje terena, tako da i bez satelita uvijek znaju, gdje se nalazi protivnik.

Puškom se postaje muškarac

Osobito kada je riječ o Paštunima, objašnjava Michael Kugelman iz američkog Centra Woodrow Wilsona, tu je i njihova ratnička tradicija i zapravo nasilnička struktura po kojoj je neki dječak "muškarac" tek kad dobije pušku u ruke. Nije mnogo drugačije niti sa dragovoljcima koji su iz raznih zemalja došli u Afganistan - osobito iz Uzbekistana i Čečenije.

Ipak, većina talibana je mobilizirana u vjerskim školama, medresama ili u izbjegličkim logorima u Pakistanu. Nije rijetkost da borce privlače novcem - ili njima osobno, ili njihovim obiteljima ako poginu u borbi.

Novac, oružje i oprema talibanima prije svega dolazi iz Pakistana, tvrdi Tophoven. "Kao i prije napada na World Trade Center, talibani sav potreban trening, novac, municiju i opskrbu dobivaju od pakistanske tajne službe ISI." To pak vlada Pakistana uporno niječe.

Napadi talibana nisu ograničeni na strane vojnike. Napadaju svakoga tko ne dijeli njihov svjetonazor. Tu onda spadaju i zgrade vladinih institucija, džamije koje su previše liberalne za njihov ukus, bolnice i škole. Poznat je primjer učenice Malale Yousafazi: ona se zalagala za školovanje djevojčica i zato su je Talibani željeli likvidirati.

Borci za "pravdu"?

Usprkos takvim okrutnostima, talibani se trude osvojiti naklonost stanovnika. Kao što je i njihov prvi vođa, Mula Omar koji je počeo stjecati popularnost nakon što je osobno, sa samo nekoliko pristalica, tamo još 1996. ušao u jednu vojarnu iz koje su vojnici silovali dvije djevojčice i praktično vlastoručno objesio zapovjednika vojarne o topovsku cijev tenka, tako i današnji talibani - kad mogu, dijele "pravdu" kako je oni vide.

To stvaranje "paralelnih struktura" vlasti je, po Weinbaumu, ključni element talibana. Ako su snage policije protjerane, onda su tu talibani koji će "pomoći" onima kojima je nanesena nepravda - i tu im korupcija i nesposobnost na mnogim razinama uprave uvelike pomaže da steknu sljedbenike i pomagače.

Zato je američki stručnjak, sve u svemu, veoma pesimističan što će biti kad odu strani vojnici. Jer talibani prije svega imaju na pretek - vremena: "Talibani imaju svo vrijeme ovog svijeta. Oni su u stanju provoditi veće vojne operacije čim strane jedinice napuste Afganistan", smatra Weinbaum.

S druge strane, talibani računaju kako će popularnost predsjednika Karsaia i dalje opadati, ali i kako će se, prije ili kasnije, pokazati stara boljetica ovog Afganistana: duboko i gotovo nepremostivo nepovjerenje između čitavog niza naroda i plemena koji žive u Afganistanu i koje će dovesti do jasnih linija podjele.