Koliko nas "koštaju" naši prekovremeni sati?

Krovno udruženje njemačkih sindikata DGB objavilo je rezultate ispitivanja među zaposlenima o tome koliko stvarno rade i koliko "slobodnog" vremena ipak troše za svog poslodavca. Rezultat je zapravo sve gori: u međuvremenu se došlo već do toga da svaki treći zaposlenik radi više od 45 sati tjedno, njih 17% više i od 48 sati - što je sasvim teoretski čak zabranjeno.

Članica predsjedništva DGB-a Annelie Buntenbach smatra rezultate ove studije nazvane Gute Arbeit (Dobar rad) razlogom da se zvoni na uzbunu. Jer, kako tvrdi, "mnogi to ne čine dragovoljno." Gotovo u pravilu se tako krši i zakon: on doduše dopušta i prekovremeni rad, dakle više od 8 sati na dan, ali samo u izuzetnim i strogo određenim uvjetima. Umjesto toga, čak i u ekstremnim slučajevima se jedva koji zaposlenik uopće usudi postaviti to pitanje u strahu da će tako pojaviti sumnja njegove "marljivosti" i "požrtvovnosti" za poduzeće gdje je zaposlen.

I takvim zaposlenima je jasno da tako nema šansi nekako usuglasiti karijeru i privatni život. Oko 60% onih koji gotovo redovito rade više nego što bi smjeli se žale da tako onda moraju trpjeti njihove obitelji i krug prijatelja. Kod onih koji rade od 35 do 44 sati na tjedan se na to žali samo njih 28%.

Nema odmora dok traje baterija mobitela

Sindikat je utvrdio da kod onih sa izuzetno velikim brojem radnih sati onda nema šansi niti da se pridržavaju zakonskih odredbi o pauzama i vremenu odmora. Njih 48% se žale da se ne mogu posve opustiti čak i kad su na odmoru - kod onih sa "normalnim" radnim vremenom je takvih 27%. Kod njih često posao ne prestaje niti kad radno vrijeme definitivno završi: njih 32% nosi posao i kući, a to čini i 11% "običnih" zaposlenih.

Nije sporno da takvi zaposlenici u pravilu dobro zarađuju, a osobito se dugo radi ako je netko na rukovodećoj i odgovornoj poziciji. Najteže prolazi takozvani "srednji managment" i njih 44% priznaje da tjedno radi najmanje 45 sati. Svaki četvrti rukovodeći djelatnik je DGB-u priznao kako ima "radno vrijeme sa ekstremno dugim prekovremenim satima", dakle i više od 48 sati na tjedan.

Postoji i golema razlika u radnim vremenima u pojedinim sektorima: izuzetno je loše u prometnom sektoru gdje je 59% vozača cestovnih vozila prisiljeno raditi mnogo više od 8 sati na dan kako bi ispunili sve zahtjeve za isporukom. Ali najgore je zapravo u sektoru koji bi, po prirodi posla, zapravo mogao poslovati posve u skladu zakona: u hotelskoj i ugostiteljskoj branši. Tamo čak 63% stalno zaposlenih radi dulje nego što im piše i u radnom ugovoru i Zakonu o radu.

Kao građani, lako ćemo pogoditi u kojem (privatnom) sektoru je najmanje zaposlenih koji "crnče dan i noć": u bankarskom i sektoru osiguranja.

Apsurdno je da upravo među onima koji rade najduže ima i najviše onih koji se žale da nemaju vremena obaviti sve što bi trebali napraviti na poslu. 70% takvih prekovremenih "heroja rada" se žale da ih se stalno na nešto tjera - kod onih koji rade od 35 do 44 sati tjedno se na to žali njih 49%. Ali najgore jest što i kod onih koji rade doslovce dan i noć, to gotovo nitko ne primjećuje i poslodavac to smatra gotovo "normalnim".

DGB zato još jednom poziva i na nove zakone o radnim odnosima, ali i na kaznene instrumente gdje bi poslodavac dobro razmislio prije nego što bi svom zaposleniku poslao SMS usred noći - i sutra ga pozvao na red jer mu nije smjesta odgovorio.