Kolone migranata nastavljaju put u SAD
26. listopada 2018
Tisuće ljudi je danima čekalo na mostu koji povezuje pogranični grad Tecún Uman u Gvatemali sa Ciudad Hidalgom u Meksiku. Uzaludno su migranti iz Hondurasa, El Salvadora i Guatemale čekali da Meksiko otvori granice. U nedjelju su još bile zatvorene - ali ljudi su odavno bili na drugoj strani, nastavljajući put prema američkom sjeveru.
Umjesto da čekaju na dozvolu migracijskih vlasti za ulazak u zemlju, više od 5.000 migranata se improviziranim splavima od drveta i starih guma prebacuje na drugu obalu rijeke Suhiate. Više od 1.000 ljudi, naguranih jedni uz druge, stoji ispod velikog paviljona na centralnom trgu Ciudada Hidalgoa na južnoj granici s Meksikom. Muškarci, žene i djeca poredani su u deset dugačkih redova.
Mirni marš na sjever
"Tko stvara probleme, predat ćemo ga graničnoj policiji", kaže Javier i dodaje: "Mi želimo svi zajedno nastaviti marš." Ljudi mirno kreću i skreću na cestu u pravcu sjevera.
Kao i većina ljudi u koloni, tako i Javier dolazi iz Hondurasa. U ovoj centralnoameričkoj zemlji za mnoge nema budućnosti. "Krenuli smo na put u potrazi za boljim životom", kaže Javier. A to im jedna od najsiromašnijih zemalja s velikom stopom nasilja i kriminala, ne može ponuditi. "Bio sam nadničar. Ponekad sam imao posao ali najvećim dijelom nisam. Stoga sam odlučio napustiti Honduras."
Bježi sve više ljudi
To je bilo prije više od jednog tjedna. Na početku ih je bilo nekoliko stotina, a sada je tu 5.000 ljudi koji marširaju prema sjeveru. Svi imaju samo jedan cilj: SAD. Gvatemala ih je pustila da prođu a po svemu sudeći ni meksikanske vlasti im neće praviti probleme. Oni nastavljaju svoj marš, unatoč prijetnjama američkog predsjednika Trumpa da će poslati vojsku na granicu ako se migranti tamo pojave.
Tri reda iza Javiera, pješači Joselyn. Ni jedno ni drugo ne žele otkriti svoje prezime. Joselyn je niska žena ozbiljnog pogleda. Na put je sa sobom povela svoju bebu, kojoj je 11 mjeseci."Skupa pješačimo i pomažemo se uzajamno", kaže ona i pokazuje na Javiera, koji nosi njenu kćerkicu. I 28-godišnja Joselyn se nada boljem životu u SAD-u. "Pobjegla sam od nezaposlenosti i nasilja u Hondurasu. A i ako dobiješ neki posao, jedva možeš preživjeti."
Uz policijsku pratnju
I dok se Joselyn sa svojom grupom kreće polako u pravcu sjevera, većina od 5.000 ljudi stigla je u meksički grad Tapachula. Smjestili su se na središnjem trgu Zócalo. Umorni ljudi su polegli na plastične cerade. Trg je prepun plastičnih čaša i boca. Raspoloženje je mirno i opušteno - iako ti ljudi ovdje ne bi smjeli biti. Nitko od njih nema vizu za Meksiko, ali meksička policija ih nije spriječila da slobodno marširaju zemljom. Policajci im se ljubazno smješkaju i puštaju ih da prođu.
Prije nekoliko dana bilo je posve drugačije. Na granici su meksičke snage sigurnosti upotrijebile suzavac protiv migranata koji su danima stajali na uskom mostu između Gvatemale i Meksika. Postoje i glasine o ženama, muškarcima i djeci, kojima su vlasti nakon dana čekanja otvorile granice i omogućile im legalan prolaz, mada su, kako kažu mnogi, davno trebali biti vraćeni u Honduras.
Strah od prisilnog povratka
Dokaza za to nema, ali sve ukazuje da su ljudi smješteni u domove za migrante u Chiapasu. Strah od prisilnog povratka je sveprisutan. Kada su naredni dan ljudi u maršu stigli u Huixtlu, vlasti su im ponudile smještaj na rubu ovog malog grada.
Ali kasno navečer većina njih, stisnuti jedni uz druge, pojavila se na glavnom gradskom trgu Zócalo. Draže im je stajati na kiši nego imati osjećaj da su zatvoreni u sportskom centru. Bez šansi i izloženi na milost i nemilost drugih, što je osjećaj kojeg iz njihove domovine Hondurasa previše dobro poznaju.