Kome još treba ovakvo Vijeće Europe?

To da Rusija i Turska u osnovi nemaju što tražiti u Vijeću Europe, dakle u instituciji koja se službeno zalaže za promicanje pravne države i demokraciju, zapravo bi moralo biti jasno. No u Strasbourgu mnogi poznavaoci situacije kažu da njihovo izbacivanje ne bi ništa donijelo. Jer tada se više uopće ne bi moglo utjecati Putina i Erdogana.

Slično se razmišljalo i kada je u članstvo Vijeća Europe priman Azerbajdžan. Ideja je bila da se najprije ta zemlja integrira u Vijeće, a onda će u nju biti izvezene europske vrijednosti. Ali to bač nije funkcioniralo.

Mala digresija za sve one čiji se posao ne sastoji u tome da stalno razmišljaju o različitim zadacima Europskog vijeća, Vijeća Europske unije i Vijeća Europe: ovaj zadnji nema ništa sa EU. Zato tamo u članstvo mogu biti primane i druge zemlje. Sjedište je u francuskom Strasbourgu i Vijeće se zalaže za „ljudska prava", „temeljne postavke demokracije" i „osnovna načela pravne države". Barem u teoriji.

Tepisi, kavijar, novac - umjesto vrijednosti

No vratimo se sada našoj agilnoj zemlji-članici sa Kaspijskog mora. Azerbajdžan je očito vlastite vrijednosti puno uspješnije izvezao na Zapad nego obratno. U redu, riječ „vrijednost" je možda prejaka, ali tepisi, luksuzni proizvodi i prije svega novac – o tome se radi. Neki zastupnici Parlamentarne skupštine su očito rado uzimali te poklone i zauzvrat gurali smetajuće izvještaje o ljudskim pravim u Azerbajdžanu pod te iste tepihe.

„Vrlo vjerojatno" je to tako bilo – kažu bar tri nezavisna stručnjaka u svom završnom izvještaju. Još jednom se pokazuje: Europa sebe često vidi kao moralnu perjanicu, ali – ona to baš i nije uvijek.

Drugim riječima: zašto uopće sudjelujemo u svemu tome? Političari s dobrim plaćama godinama sjede u jednoj marginalnoj instituciji. Većinu građana uopće i ne zanima što oni tamo u stvari rade. Čak ni objektivnim promatračima nije uvijek jasno ima li to još smisla.

A onda baš ti političari, koji bi se trebali boriti protiv korupcije, popravljaju ionako više nego dobro stanje na svojim tekućim računima ilegalnim sredstvima, kao što je to sada objavljeno. I to nije usamljen slučaj, već je u sve te nedopuštene rabote bilo, kako stoje stvari, umiješano više članova Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. I to svi iz zemalja koje zapravo imaju drukčije, vrlo visoke antikorupcijske standarde. Recimo iz Njemačke.

Zatvoriti dućan?

Treba li, dakle, zatvoriti ovaj dućan? Jer on, čini se, ničemu ne služi, košta europske poreske obveznike novaca i figurira kao platforma za bogaćenje korumpiranih europskih zastupnika. Nitko u europskim institucijama ili glavnim gradovima Europske unije ne bi se trebao čuditi ako sada stignu takvi zahtjevi. Ima tu nečega.

Ali s druge strane je i protuargument točan: bolje je međusobno razgovarati u takvim forumima i zauzimati se za određene vrijednosti – izgleda da većina parlamentaraca to još uvijek čini. To važi prije svega u odnosu na Rusiju. To bi održavanje dijaloga moglo biti važno za očuvanje mira.

No Vijeće Europe je sada takoreći u nokdaunu. Ako ono ne želi doživjeti nokaut, u Strasbourgu se hitno nešto mora promijeniti. Ljudi koji tamo rade moraju i se za službene vrijednosti njihovih institucija i boriti. Za dosadašnju „kavijarsku diplomaciju" može postojati samo nulta tolerancija.