Amerikanci ne vjeruju političarima
Napokon netko tko zna kako se to radi. Ili se barem pravi da zna. Uvijek glasan, samosvjestan, drzak. Donald Trump se ne bavi previše činjenicama, brojkama i argumentima. U svojim predizbornim govorima on prodaje maglu. Pobijedit će, jer je pobjednički tip, milijarder – ponavlja on kao mantru kada je okružen masom ili kada je u njega uperena neka televizijska kamera. Možda to imponira biračima, Trump vodi u svim anketama.
Na drugom mjestu je Ben Carson, neurokirurg u mirovini. On priča nešto tiše od Trumpa, nije tako glasan. Doktoru je na licu fini osmijeh kada objašnjava ljudima od čega to Amerika boluje. „Tijelo“ države pati od gojaznosti, tvrdi on. Zato preporučuje poreznu dijetu. Neželjene učinke dijete u obrazovnoj i ekološkoj politici on ignorira. Izgleda da mu ne smeta da uopće ne razumije ni vanjsku ni sigurnosnu politiku.
A upravo je to znanje nužno za obavljanje dužnosti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Politička klasa je razočarala ljude
Ni Carly Fiorina nema političko iskustvo. Za divno čudo, mnogi Amerikanci cijene upravo to. Drugačije je nemoguće objasniti činjenicu da je i ta žilava šezdesetogodišnja dama iza sebe ostavila mnoge političke „teškaše“. U svojim nastupima ona rado ukazuje na svoje menadžersko iskustvo u kompaniji Hewlett-Packard, pri čemu je ona tamo kao vrhunska menadžerica bila zapravo - neuspješna.
Zašto su upravo kandidati bez političkog iskustva tako popularni u SAD-u?
Glavni razlog je u tome što je politička klasa razočarala Amerikance. U posljednjih nekoliko godina ta klasa se bavila sama sobom, a ne donošenjem zakona. Republikanci i Demokrate međusobno su se blokirali u Kongresu. Ugled stranaka je narušen.
Ne treba podcijeniti zabavu
Dakle, nije čudno što mnogi Amerikanci žele vidjeti „nova lica“ u politici. Trump i ostali kandidati bez iskustava vraćaju ljudima nadu da će nova vlada biti bliska narodu. A i ako ne bude, onda će makar biti zabavna. Trump se ne obazire na tabue. Ignorirajući političku korektnost, on vrijeđa protivnike. Za jeftine šale je možda dobar, ali on neće riješiti probleme. Naročito ne one koji se tiču politike doseljavanja.
Fenomen kandidata koji ne potječu iz političkog pogona u Americi je već poznat. Devedesetih je milijarder Ross Perot tvrdio da njega kao kandidata ne može kupiti ni jedan lobista. Trump danas tvrdi isto.
Povijest se ponavlja? Bill Clinton je 1992. postao predsjednik zato što je Perot kao neovisni kandidat podijelio konzervativni tabor. Vidjet ćemo hoće li Trump 2016. odigrati istu ulogu.