Na ulici razularena rulja, u autobusu uplašene izbjeglice. Policajci ne uspijevaju smiriti tenzije među brutalnim narodom na cesti. Umjesto toga, oni nasilno tegle izbjeglice iz autobusa. Kako bi ih smjestili na sigurno, stoji u opravdanju te akcije. Ono zvuči itekako prihvatljivo, obzirom na prijeteće scene koje svatko može vidjeti na internetu. Ozračje u Clausnitzu obilježeno mržnjom, situacija koja se svaki čas može oteti kontroli. Ili se možda policija samo želi opravdati, kako bi odvratila pozornost od vlastitog podbačaja? Iz daljine se to ne može ozbiljno procijeniti. Svejedno su mnogi požurili na brzinu donijeti svoj sud i pronaći krivce. I takvo ponašanje može doprinijeti eskalaciji – barem na retoričkoj razini. Ali to neće pomoći u razjašnjavanju slučaja.
Samo jedno je jasno: mirna, spokojna Saska opet se našla u epicentru ksenofobnih ekscesa. To se događa jako često u toj saveznoj pokrajini, i ne radi se samo o osjećaju. To potvrđuju i brojke: posebno u Saskoj često gore domovi za izbjeglice, u prošlu subotu to se dogodilo u Bautzenu. Ksenofobno divljanje je u Saskoj posebno vidljivo. Okupljena masa je otežavala posao vatrogascima u gašenju plamena, znatiželjnici su se radovali vatrenoj stihiji. Tu se ništa ne može uljepšavati, ništa se ne može ispričavati. Saska je na najboljem putu da postane sinonim ružnog Nijemca, ružne Njemačke.
Sinonim ružnog Nijemca
Saska je za mnoge upravo to, i to već odavno. Za to su se ponajprije pobrinuli „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“ (Pegida). Već više od godinu dana tisuće ih svaki tjedan marširaju Dresdenom i s vremenom su se radikalizirali. Na početku je možda među njima bilo i puno onih koji su imali osjećaj da ih je politika zapostavila, da ih je zaboravila i da ih političari ne shvaćaju. Ali svatko onaj tko još uvijek podržava u međuvremenu otvoreno ksenofobni i rasistički pokret, svjesno se pozicionira izvan civiliziranog društva. To vrijedi i za Pegidine „kopije“ u drugim dijelovima Njemačke.
Domovi za izbjeglice ne gore samo na istoku. Baš kao što nije istina da samo na zapadu Njemačke ljudi pomažu u skrbi oko onih kojima je pomoć potrebna. No, obzirom na stanje u Saskoj, pozitivni primjeri s istoka padaju uglavnom u zaborav. Opravdano i medijski pojačano zgražanje je jednostavno glasnije i prisutnije u javnosti nego na primjer akcija solidarnosti 100 građana u Clausnitzu protekli vikend. Tko je uopće registrirao impresivni „ljudski lanac“ s oko 13.000 sudionika u Dresdenu, kojim se podsjetilo na obljetnicu razaranja grada (13.2.) neposredno uoči završetka Drugog svjetskog rata? Time su se oni jasno suprotstavili pokušaju desničara i Pegide da taj dan iskoriste za svoju propagandu.
Nije to samo problem imidža
I takve su slike sastavni dio Saske. Ali one izvan granica te savezne pokrajine ne bude puno pozornosti. Osim ako se ne radi o okrugloj obljetnici, kao što je bilo 2015., kada su u svijet odaslane i dobre vijesti iz tog lijepoga grada na Labi, grada koji obilježavaju i brojni ožiljci. Nakratko te pozitivne vijesti u drugi plan gurnu one loše. Nakon ogavnih događaja proteklih dana, Saska je više nego ikada u opasnosti da je se na duži rok označi kao nepopravljivo desno-ekstremnu. Za to nažalost ima povoda, uvijek iznova.
Ništa ne pomaže upućivanje na ksenofobiju koja je prisutna posvuda u Njemačkoj. Problem Saske nije samo imidž. To će se promijeniti tek onda kad u stvarnom smislu te riječi više ljudi na ulici bude prosvjedovalo protiv Pegide, nego s Pegidom. I to svaki put. A to vrijedi pogotovo sad, nakon zbivanja poput onih u Clausnitzu i Bautzenu.