Komentar: Doušnike u džamije?
Prije nego što netom imenovani biskup u Njemačkoj može nastupiti na svoju dužnost, mora posjetiti predsjednika vlade pokrajine u kojem je ta biskupija. U njegovom uredu mora najčešće položiti prisegu da će se pridržavati Ustava te pokrajine dok lijevu ruku drži na Bibliji. Protokol i formulacije prisege su točno određene u sporazumu o konkordatu i djelatnostima Crkve u Njemačkoj.
Sa druge strane, nema tog predsjednika pokrajinske vlade koji se nakon svog izbora mora nekom biskupu prisegnuti na očuvanje vjere. Što vjeruje neki predsjednik vlade, to se Crkve ne tiče.
Bitka za prevlast je već odavno odlučena
Što to znači? Bitka između crkvene i svjetovne moći, između Crkve i države, pape i cara koja je stoljećima određivala povijest Njemačke je već odavno odlučena. U korist države. To je bitna odrednica modernog društva u kršćanskom i zapadnom kulturnom svijetu.
Država i Crkva nisu oštro podijeljene kao što se pogrešno često tvrdi. Ne, država i Crkva su tijesno isprepletene i to tako da država nadzire Crkvu i onda tako na primjer već i uoči izbora biskupa ima tu privilegiju uložiti prigovor na imenovanje nekog kandidata kojeg može smatrati problematičnim. Država očekuje od crkava i njenog osoblja lojalnost, za što onda duhovnicima odobrava čitavo mnoštvo privilegija: od nastave vjeronauka na državnim školama, preko plaća za biskupe pa do usluge ubiranja crkvenog poreza putem državne porezne uprave.
Upravo u tom svjetlu treba vidjeti i prijedlog predsjednika kluba zastupnika njemačkih kršćanskih demokrata, Volkera Kaudera. A tako on onda nije niti nikakva diskriminacija islama ili muslimana. Naravno da država mora znati što to imami propovijedaju po javnim mjestima kao što su džamije i smije očekivati da se tamo ne propovijeda ništa protiv ustavnog poretka Savezne Republike Njemačke. Jer i ustavom zajamčeno pravo na slobodu vjeroispovijesti u pravnoj državi završava u trenutku kada se vjera zloupotrebljava za borbu protiv države.
Dok se proteklih godina prilikom svake nove prisege imenovanih biskupa često čulo pitanje da li je to još u duhu današnjeg vremena, odjednom postaje jasno koliko je vrijedan taj sporazum države i crkava u Njemačkoj: Biskup jamči za svoje svećenike i nadzorni sustavi unutar Crkve onda jamče i lojalnost čitave institucije. Taj sustav funkcionira i dobro je da je tako.
Državna vjera islam?
Kad bi islam pripadao u Njemačku, kao što misli i kancelarka Merkel, onda bi takav sustav sastavljen od mrkve (privilegija) i batine (obaveza lojalnosti državi) trebao biti stvoren i za sve veću muslimansku zajednicu u Njemačkoj. Temeljni problem jest što u strukturi islama jednostavno nema takvih institucionalnih sugovornika. Sa kim da pokrajine i država potpišu takav ugovor?
Tako u dogledno doba neće biti drugog izbora nego pratiti i promatrati svaku pojedinu vjersku zajednicu oko neke džamije. I to usprkos tome što je baš to ono što toliko smeta u Kauderovom prijedlogu jer su nam prizori gdje nekakvi tajni agenti pažljivo pišu svaku riječ koju izgovori propovjednik poznati samo iz doba nacista ili komunističke diktature DDR-a.
U Saveznoj Republici Njemačkoj do sada toga nije bilo, sasvim jednostavno zato jer nije bilo niti povoda za tako nešto. Ali time Kauderov prijedlog ipak nije povreda prava na slobodu vjeroispovijesti i prava na nesmetano vršenje vjerskih obreda kakvo jamči Ustav. Jer tu se ne radi o nekakvom određivanju vjernika, nego isključivo njihovih propovjednika - sasvim svejedno, bio to svećenik, pastor, imam ili rabin.
A svjedoci obje diktature u Njemačkoj se, uzgred rečeno, često citiraju kako očita prisutnost doušnika i tajne policije nikad nije škodila službi Božjoj: propovjedi su tako redovito bile mnogo bolje - i prije svega mnogo kraće.