Zapravo je prva svečana večera koju je priredio američki predsjednik Biden u svojem mandatu trebala biti večera pomirenja. Neka vrsta isprike za zbrku oko posla prodaje podmornica Australiji kada je Francuska bila u sto čuda kad su umjesto francuskih naručene američke nuklearne podmornice, što je Pariz koštalo stotine radnih mjesta i milijune eura. Nešto kao pomirenje u svjetlosti svijeća. Kao što to čine dobri prijatelji u pravom životu.
Ali jedva da se čula pokoja isprika. Usprkos svoj demonstrativno pokazanoj srdačnosti. Macron nije bio pozvan samo kao predsjednik Francuske, nego kao predstavnik čitave Europske unije. A tamo su dobrano uplašeni novim izazovom:Washington je odobrio milijarde dolara težak Inflation Reduction Act gdje će golem dio, gotovo 400 milijardi dolara, otići kao potpora industriji koja će pomoći očuvanju klime.
Tvrtke iz područja energetike, prometa ili razvoja korištenja vodika se mogu nadati debelim potporama. To zvuči dobro, ali sad dolazi veliko „ali“ za Europljane: sve mora biti proizvedeno u Sjevernoj Americi i to u čitavom proizvodnom lancu, od eksploatacije sirovina preko proizvodnje dijelova pa sve do reciklaže.
Europljanima je brzo na um pao pojam novog trgovačkog rata i govori se o grubom američkom protekcionizmu. Ali na sve to se predsjednik Biden uopće ne obazire. Za vrijeme konferencije za novinare je tek jednom usputnom rečenicom spomenuo kako zapravo nema trgovačkog sporazuma s Europskom unijom (TTIP je još uvijek mrtav). I da on, za razliku od loše dogovorenog posla s podmornicama, u ovom slučaju ni ne pomišlja na nekakve isprike Europljanima. „Europljani to mogu i sami učiniti. I Europa je prepuštena sama sebi.“ Bum!
Politika Trumpa u zelenoj boji
To je poruka s kojom se predsjednik Macron vratio u Europu. Ona mora sama obaviti svoju domaću zadaću, sama uzeti novac u ruke kako bi stvorila zelena radna mjesta. Ne, neće biti nikakvog posebnog članka za Europu u ovom golemom investicijskom paketu oko kojeg se Biden dobrano pomučio da bi ga postavio na noge. Umjesto toga će biti tek jedna radna skupina, Task Force koja će paziti da se sve provede kako je i odlučeno. Čak i ako se o tome još bude pregovaralo i makar su oba predsjednika izražavala optimizam, sukob interesa tu neće nestati. Svako radno mjesto može nastati samo jednom, s ove ili s one strane Atlantika.
Za razliku od svog prethodnika, predsjednik Biden stoji čvrsto uz NATO. I tijekom ovog posjeta se uvijek iznova ukazivalo kako je u ovom napadačkom ratu Rusije riječ o obrani zapadnih vrijednosti. Ali kad je riječ o gospodarstvu, Biden bez oklijevanja slijedi politiku America First svog prethodnika. Ne samo kad je riječ o zelenoj energiji, nego i kad je riječ o većoj gospodarskoj neovisnosti od drugih zemalja, na primjer od Kine u industriji čipova.
Biden je veliki transatlatničar i u njegovoj sponi s Europom je možda posljednji američki političar takve vrste. I Macron i čitava Europa to dobro znaju. Ali znaju i da, kad je riječ o gospodarstvu, onda je i njemu njegova domovina na prvom mjestu. To si Europa mora konačno utuviti u glavu. Ima ih mnogo koji su krivi što se ekološka budućnost automobilske industrije ne stvara u Europi, nego u SAD-u. To se nipošto ne može zamjeriti Joe Bidenu.