Fascinacija zvana džihad
12. ožujka 2015Kobane je ponovno osvojen, a irački grad Tikrit je nakon zauzimanja obližnjeg mjesta Al-Alama možda čak i sam pred osvajanjem. Takve vijesti bude nadu u to da će „Islamska država“ oslabiti i da je blizu dan kada će biti i vojno poražena. U prilog tome govore još neke indicije. Prvo: „Islamska država“ je počela loviti dezertere. Navodno su pripadnici IS-a ubili 30 ljudi iz vlastitih redova zato što su pobjegli od „neprijatelja“. Stručnjaci kažu da je to tipično ponašanje borbenih postrojbi kad se nađu u velikim teškoćama. Drugo: napadima kurdskih boraca na izvore nafte u blizini Kirkuka koje su zauzeli teroristi, „Islamska država“ bi mogla ostati bez značajnog izvora prihoda. I treće: bjesomučno uništavanje antičkih kulturnih dobara moglo bi se interpretirati kao uništavanje iz očaja. Upravo zato što se čini da je bitka izgubljena, oni žele iza sebe ostaviti spaljenu zemlju.
Međutim, moguće je i drukčije protumačiti te signale. „Islamska država“ u dijelovima Iraka i Sirije možda i jeste u vojnoj defenzivi, ali što je s njezinim rastućim utjecajem u Libiji, gdje su tek prije nekoliko tjedana, privlačeći time pozornost javnosti, masakrirali na desetine egipatskih kršćana? Što je sa Sinajem, gdje egipatska vojska nikako da stavi pod kontrolu teritorij koji drži „Islamska država“? Što je s novim ideološkim savezništvom između „Islamske države“ i afričke terorističke organizacije Boko Haram, a koje obje strane slave kao vlastiti propagandistički uspjeh? I prije svega: može li se uopće pobijediti „Islamsku državu“ dok sirijski diktator Assad i dalje bombardira čitave gradske četvrti i dok još postoje međusobna mržnja i borbe za raspodjelu između iračkih sunita, šiita i Kurda?
Trajni problemi arapskih država
Dakle, rano je da se tvrdi kako je „Islamska država“ poražena. Još uvijek postoje svi politički problemi koji su doveli do njezinog uspona. Ne radi se samo o ratu u Siriji i nedovoljnom sudjelovanju sunita u iračkoj vlasti, već i o gospodarski i politički potpuno beznadnoj i frustrirajućoj situaciji u gotovo svim arapskim državama, posebno za mlađe generacije.
Uzimajući to u obzir, vjerojatno je još teže suzbiti ideološku zavodljivost „Islamske države, tu odvratnu fascinaciju koja prema mišljenju njezinih pobornika upravo i polazi od brutalnih insceniranja i neumornog ratovanja „Islamske države“. Jer, jedna stvar je jasna: mnogim mladim, dezorijentiranim muslimanima diljem svijeta džihadizam daje osjećaj da se nalaze na pravoj strani u ratu između „pravog“ islama i „nevjerničkog“ ostatka svijeta. Nemilosrdno ubijanje protivnika i taoca i medijalno insceniranje toga po društvenim mrežama raspiruje maštu o svemoći i pridonosi povećanju razine adrenalina u krvi. Ma koliko to bilo neshvatljivo za odrasle, obrazovane osobe, za te mlade ljude kao „cool“ važi krvavi džihadizam i prateći raskid s civilizacijom – njima sve to donosi uzbuđenje koje rijetko nalaze drugdje.
Reforme moraju doći iz samog islama
Ni u islamskom svijetu ni u Europi dosad nije pronađen duhovni protuotrov. Arapska društva su kulturno i civilizacijski toliko paralizirana i izložena tako velikom ekonomskom pritisku da praktično nisu sposobna djelovati. Nakon neuspjeha „Arapskog proljeća“ teško je u dogledno vrijeme očekivati bilo kakve društvene ili političke reforme. A u Europi se s nevjericom promatra sve veći broj džihadističkih turista. Pod povećalo se stavljaju problematična rubna područja gradova u kojima se zahtijeva veća integracija muslimana kao i državna nastava islama.
Taj pristup nije pogrešan, ali je nedovoljan. Impulsi za prijeko potrebne reforme moraju doći iz samog islama, od religijskih dostojanstvenika na Bliskom Istoku u istoj mjeri koliko i od muslimana u Europi. Nije neophodno samo novo razumijevanje islama koje bi konačno omogućilo modernizaciju, već i takav jedan islam koji bi oduševio mlade muslimane i koji bi njihovim životima udahnuo smisao - bez terorizma i nasilja.