Investicija u zajedničku budućnost
„Akcijski plan“, to uvijek zvuči lijepo i odlučno, kao da jamči brz uspjeh. Međutim, kada se radi o novom, petom dogovoru između EU-a i Afrike, iza toga se skriva dopro nam poznati, mukotrpni proces. Održe se sastanci, istaknu se problemi, postigne dogovor u relativno neodređenim formulacijama i na kraju se rješenju možda primakne - malčice. U odnosima između Europe i afričkih država napredak se može usporediti s pužem pod narkozom.
„Mostovi između Europe i Afrike“
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je rekao da se žele izgraditi mostovi između dva kontinenta. Ostavimo li patetiku po strani, radi se više o tome da ti mostovi budu manje propusni. U načelu se na stolu našao jednostavan „deal“: Europa nudi novac za obrazovanje, infrastrukturu i druge projekte, a zauzvrat se Afrikanci obvezuju da će spriječiti izbjeglice na njihovom putu prema sjeveru.
Pritom se vlade siromašnih zemalja nalaze pred jednostavnom računicom: je li za njih unosnije pustiti te ljude jednostavno da idu svojim putem, kako bi ubuduće još više radnika kući slalo novac iz bogate Europe? Ili će dobiti više ako se europskim sredstvima potaknu obrazovni i drugi projekti i zauzvrat iskorijene krijumčarske bande i prihvati one ljude koji u Europi nisu dobili azil?
Za Europljane je to bila jedna od najvažnijih pregovaračkih točaka: možemo li napokon vratiti više ekonomskih migranata u njihove domovine? EU je od afričke strane dobila barem općenito „pismo namjera“. Ali to još ne znači da će uskoro za Ganu, Čad ili Niger poletjeti avioni puni osoba čiji je zahtjev za azil odbijen. Međutim, europske zemlje se nadaju postupnom ubrzanju. Kao „nagradu“ pregovarački partneri žele stvoriti više legalnih mogućnosti za afričke kandidate na europskom tržištu rada. To kod zemalja članica EU-a uopće ne izaziva oduševljenje: nitko svoje tržište rada ne želi otvoriti u većoj mjeri za Afrikance. Nekoliko stipendija za studente i olakšice za znanstvenike je nominalni ustupak.
Riješiti probleme kod kuće
Europa u načelu želi da Afrika svoje probleme riješi kod kuće. I to po mogućnosti što prije jer se mnogi naježe od pogleda u budućnost. Zbog eksplozivnog nataliteta, posljedica promjene klime, šokantno lošeg rada vlada, siromaštva, neriješenih etničkih i političkih konflikta, uskoro bi, već za nekoliko godina, milijuni Afrikanaca mogli krenuti prema sjeveru.
Vremenski okvir u kojem Europljani mogu poduzeti još nešto kako bi zaustavili takav razvoj je malen. To su barem sad shvatili. Oni se moraju intenzivno i dosljedno nastaviti baviti zemljama pogođenim krizama, zemljama kojima upravljaju diktatori i zemlje koje iskorištavaju njihove vlastite elite. Pa i ako za to treba svakih pola godine održavati neki summit. Pritom načelo „usluga za uslugu“ nije pogrešan. Za Europljane je to posljednja šansa da počnu s mnogim afričkim zemljama surađivati kako bi oblikovali zajedničku budućnost, umjesto da pasivno čekaju da u dogledno vrijeme kod južnih susjeda dogodi izgledna katastrofa.