Na summitu EU-a prošli tjedan šefovi država i vlada su se pretvarali kao da postoje prve naznake zajedničke politike prema izbjeglicama – i prva rješenja. A sad, ni tjedan dana kasnije, činjenice na „balkanskoj ruti“ kažu nešto sasvim drugo. Više se ne može osjetiti ništa od europske solidarnosti i podjele tereta. Svaka se država brine samo o sebi.
Mađarska dosljedno podiže ograde uz pomoć Češke i Poljske. Grčka, Hrvatska, Slovenija i Austrija transportiraju dalje promrzle i pokisle izbjeglice što brže mogu. Makedonija i Srbija, zemlje koje kandidiraju za članstvo u Uniji, čine isto. Na koncu lanca je Njemačka, koja jedva da može prihvatiti još više ljudi i koja ih, pogledamo li proteste bavarske vlade i aktualne ankete, sve očitije ne želi primiti više.
Stanje se zaoštrava
Usprkos brojnim zaključcima u Bruxellesu stanje se nije poboljšalo, već se više zaoštrilo: izbjeglice i azilanti u sve većem broju kreću na put, unatoč apsurdnoj utrci preko prepona na granicama. Njihov broj raste, a ne opada, kako su si to predstavljali europski političari. Deseci tisuća su na putu iz smjera Grčke prema sjeveru Europe. U ponedjeljak je povjerenik Ujedinjenih naroda (UN) objavio najvišu dosadašnju brojku ljudi koji su u jednom danu iz Turske prešli u Grčku.
Ideja EU-a o tome da se problem u stilu outsourcinga prebaci na Tursku, može funkcionirati, ako uopće bude funkcionirala, tek za nekoliko mjeseci. Turska vlada je već jasno poručila da neće prihvatiti sve izbjeglice koje Europa ne bude željela primiti. Turska neće glumiti „koncentracijski logor“ za Europu, rekao je turski premijer koristeći pritom nemoguću usporedbu. Tu ne pomažu ni obećanja političkih ustupaka, a ni mahanje europskim novčanicama.
Gorka spoznaja je jednostavna: europska izbjeglička politika proteklih mjeseci je propala i prijeti kaos. Bespomoćno Europska komisija još uvijek priča o sveeuropskom rješenju i želi spriječiti prebacivanje krivnje. Tu su zemlje članice otišle dalje: Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska i Grčka međusobno pokazuju jedni na druge prstom i međusobno si predbacuju kršenje europskih pravila. Kakvih pravila? Što zapravo još vrijedi?
Dublin je mrtav, što sad?
Njemačka kancelarka je mrtvim proglasila dosadašnji Dablinski sporazum, po kojem je za izbjeglice mjerodavna prva zemlja članica EU-a u koju ti ljudi uđu. Austrija, Mađarska i njemačka savezna pokrajina Bavarska i dalje inzistiraju na pridržavanju toga pravila, kako bi mogli protjerivati izbjeglice tamo odakle su došli. Grčka i djelomično Italija se već godina ne pridržavaju Dublina. Nitko nema plan o tome koja bi pravila trebala nadomjestiti Dublin. Nema ih ni kancelarka.
Za sada se samo naziru konture koncepta po kojem bi se trebalo zatvoriti granicu prema Turskoj i onda izbjeglice u većem broju prebacivalo u centre za registraciju (hot spot). Upitno je hoće li on ikada biti primijenjen u praksi. Pretpostavka je strogi nadzor granica, nadzor logora i dosljedno protjerivanje na vanjskim granicama EU-a.
Nepoštivanje prava
Sadašnje stanje u kojem se ne poštuje pravo i zakone, u kojem svaka zemlja EU-a gleda samo svoje vlastite interese, ne može dugo trajati. Čim Njemačka prestane primati izbjeglice, raspast će se cijeli sustav transporta izbjeglica iz jedne zemlje u drugu na „balkanskoj ruti“. Kancelarka Merkel je doduše isključila mogućnost tog „stopa“, ali ni njoj neće preostati ništa drugo ako se nastavi svakodnevni prelazak tisuća ljudi preko bavarske granice. Ako stanje i dalje eskalira, samo je pitanje dana kada će Bavarska, možda i na svoju ruku i protiv volje saveznih vlasti, zatvoriti granice.
Ljudi koji pate od posljedica toga kaosa, to su izbjeglice, koje se zlorabi kao sredstvo za vršenje pritiska u europskoj politici. Pa što je to? Kakvo je to stanje? Gdje su nestale europske vrijednosti? Predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker u svom je govoru o stanju EU-a upozorio da ograde i granice u Europi nisu rješenje. Ali rješenje nisu ni dosadašnji recepti Europske unije.