Kasna pravda

Presuda Karadžiću je sada izrečena: kriv je u deset od 11 točaka optužnice, među kojima za genocid, deportaciju, uzimanje talaca, ubojstva, teror... 40 godina zatvora za bivšeg predsjednika bosanskih Srba i njegovu osobnu odgovornost u tim zločinima. Riječ je o očekivanoj presudi, ali ipak u njenim razmjerima ogromnoj.

Ovom presudom se završava suđenje koje je u brojnim pogledima obilježeno superlativima: Karadžić kao najvažniji optuženik i prvi visokorangirani političar u jednom od najskupljih sudskih postupaka o najvećem zločinu u Europi nakon Holokausta.

Pobjeda nad zločinom

Za brojne žrtve ratnih zločina u BiH danas je važan dan. Riječ je o zadovoljštini da pravo može pobijediti zločin. Naravno, Karadžić može podnijeti žalbu i može se poći od toga da će on to i učiniti.

Unatoč tome presuda je bez sumnje važan trenutak u međunarodnoj jurisdikciji, pobjeda međunarodnog prava nad ratnim zločinima. Sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije je kratko prije okončanja svog rada i nakon brojnih promašaja sada dokazao osobnu odgovornost jednom od najvažnijih i najodgovornijih političkih aktera.

I kada rad Suda sada nakon 163 slučaja bude završen, on sa svim svojim slabostima ostaje veliki iskorak na putu prema provedbi međunarodnih standarda kada je riječ o ljudskih pravima i pravnom procesuiranju povreda tih prava. Sud je i današnjom presudom postavio standarde: nijedan ratni zločinac se više ne bi trebao smjeti osjećati sigurnim i gaziti nogama ljudska prava i međunarodno pravo; nijedna odgovorna osoba se ne smije skrivati iza toga da nije znala za djela svojih podređenih!

Duhovi prošlosti

Ipak i pored sveg napretka u pravnom smislu kada je riječ o krivici ratnih zločinaca, suočavanje s prošlošću u bivšim ratnim područjima je sasvim druga stvar. I 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma pomirenje između nekadašnjih sukobljenih strana jedva da je napredovalo. Duhovi prošlosti su još uvijek prisutni. To je ponovo postalo jasno i u slučaju presude Karadžiću: još uoči njezinog izricanja pozicionirali su se stari tabori. Pri tome je ponovo postalo jasno da je podjela unutar različitih nacija u BiH još uvijek duboka. U nedjelju je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na Palama otvorio studentski dom nazvan po Radovanu Karadžiću. Kakav signal bi trebalo postići takvo solidariziranje - sigurno ne pomirljivi za srpske, bošnjačke i hrvatske građane. Ova akcija je samo jedna u nizu nimalo nadom ispunjenu cjelovitu sliku podjela, potiskivanja krivice i veličanja ratnih heroja.

Bijesni prosvjedi Karadžićevih pristaša su nakon presude programirani, oni koji dovode u pitanje legitimnost suda, sumnjaju u presudu i nerijetko ponavljaju stereotipe iz rata za koje se odavno vjerovalo da su prevladani. A zadovoljstvo presudom na strani žrtava njima služi samo kao potvrda.

Nema zajedničkog identiteta

U danima kao što je ovaj postaje jasno: građanke i građani različitih nacija u BiH su danas još uvijek miljama daleko od zajedništva, od zajedničkog identiteta u zajedničkoj državi. Djeca idu u školu u etnički odvojene razrede, nema zajedničkih udžbenika povijesti, nema zajedničkog suočavanja s prošlošću. Podijeljeni mediji potvrđuju ljudima samo vlastitu istinu, umjesto da ih pozivaju na razmišljaju o vlastitoj perspektivi.

Presuda Karadžiću je važna završna točka u pravnom aspektu suočavanja s prošlošću, a u društvenom smislu to suočavanje moraju provesti sami građani. Samo iskrenim, ponekad bolnim odnosom svih građana prema teškoj prošlosti ova zemlja može izgraditi zajedničku budućnost.

Karadžić pripada traumatičnoj povijesti ove zemlje. Njegova ideologija i njegova djela ne pristaju uz modernu BiH koja želi postati dio demokratske Europe. Pa iza toga bi se u stvari ipak trebali moći ujediniti svih građani zemlje!

Obrazloženje presude utemeljeno međunarodnim pravom je to danas više nego jasno pokazalo.