Komentar: Mi i tuđa patnja

Tuga. Kako mršava riječ za osjećaj u kojem nestaje sve ostalo. Sve čime smo još bili zaokupljeni, zbog čega smo još do prije nekoliko minuta bili loše volje. Iznenada je sve daleko. I ljutnja zbog golemog računa automehaničara, sitna čarka kod kuće zbog rečenice koja je nepromišljeno izletjela, ljutnja u uredu jer naše poimanje samog sebe opet nije u skladu s procjenom vrijednosti koju o nama imaju naše kolege.

Odjednom je sve drugačije i budi se stid. Uplašimo se zbog sićušnosti naših svakodnevnih banalnosti. To je iznenadan i rijedak osjećaj. Postajemo svjesni koliko je prolazan naš život. Još nema mjesta za tugu. Ona dolazi kasnije, kad uspijemo shvatiti i kad užas preraste u mirno razmišljanje o snazi sudbine. Prije tuge nam se događa šok.

Daleke i bliske katastrofe

Što nas toliko pogađa u smrti 150 ljudi koje vjerojatno ne poznajemo? Stara mudrost urednika provincijskih novina koji će posvetiti pola stranice za polaganje kamena temeljca za novi dom dobrovoljnog vatrogasnog društva, ali samo par redaka za 88 žrtava potresa u Aziji, još jednom dokazuje svoju istinitost: ono što je blizu, to nas i pogađa. Događaji koji se zbivaju oko nas i interesiraju nas više nego baš sve što sudbina, priroda ili ljudska ruka počini negdje daleko na zemaljskoj kugli. To je ljudski i odgovara mogućnostima naše psihe koja je usmjerena samo na sebe. A ovdje su među žrtvama naši zemljaci, tamo su djeca. To je ono što nas izbacuje iz naše svakodnevice.

Među 150 žrtava su i dvije bebe. Već ta predodžba o mališanima u nama budi instinkte kojima ih želimo zaštititi. Ali čak niti kraj ovih kratkih biografija nas ne pogađa toliko kao smrt jednog čitavog razreda srednje škole. Njihove majke i očevi su svojim kćerima i sinovima u tim godinama na put dali toliko zaštite, ljubavi i zahtjeva da bi ubrzo mogli sami krenuti u svijet odraslih. Dobiti dijete, onda mu pomoći da odraste i onda ga izgubiti zbog nekakve tehničke greške, ljudskog faktora ili hira prirode, to je najveća životna katastrofa koja se može dogoditi nekom čovjeku. To je napad na temelj uloge roditelja.

Vrijeme za one koji dijele utjehu

Lijepo je pred provalijama u našem životu imati nekoga tko pokušava pomoći. To nisu samo susjedi i kolege, to su i profesionalni djelitelji utjehe. Psiholozi, dušobrižnici, terapeuti. I simboli našeg društva služe za bliskost i sućut. U državi se zastave spuštaju na pola koplja, nogometna momčad igra s crnom trakom, parlament održava komemorativnu svečanost.

Ne mora se baš imati razumijevanja za turistički posjet političara mjestu katastrofe u francuskim Alpama. Ispravno je da tamo ode ministar prometa, ministar vanjskih poslova i kancelarka, ali patnja neće postati manja zbog kratke pažnje naših političkih predstavnika. No ipak: solidarnost čitavog društva jest važna.

Istina je i to: da vrijeme liječi sve rane, to je narodna mudrost koja se ne ispuni uvijek. Uobičajena rečenica u trenucima osobne katastrofe kako život mora teći dalje, više govori o našem racionalnom svijetu okrenutom na učinak u kojem uvijek sve mora "ići dalje", bez obzira što se dogodilo i kao da to obiteljima pruža nekakvu utjehu i podršku.

Ukratko: ima udaraca sudbine koji i u budućnosti ostaju ono što su bili na dan nesreće. Trenuci užasa u životu gdje baš ništa ne možemo promijeniti.