Mi, naši strahovi i koronavirus

Taksistica koja me vozi iz redakcije do Instituta Roberta Kocha u Berlinu ima svoje viđenje teme broj jedan u Njemačkoj. Ona pita: "Što se događa kad novine napišu: 'Ne bojte se ružičastog slona!' Ljudi onda kažu: 'O Bože, pa kod nas ima ružičasti slon.'?"

Ovo je točan opis onoga što Njemačka trenutno doživljava s novim virusom iz Kine. Poslovna putovanja se otkazuju i unutar zemlje. Boce za dezinfekciju se odjednom postavljaju pored vrata u uredima. Liječničke ordinacije prepune su ljudi koji žele biti testirani, iako imaju neznatne simptome ili ih nemaju nikako. Sajmovi se otkazuju, na dispoziciji su i stranački kongresi. Ali svakog jutra je podzemna željeznica prepuna, kao i obično. Trebamo li zaista slijediti savjete znanstvenika i svi ići u karantene?

Moramo li odmah isprazniti supermarkete?

Mi ne. Premda su znanstvenici, strogo gledano, u pravu kad kažu: kada bismo svi po dva tjedna sjedili mirno i ostali tamo gdje smo, virus bi teško imao šanse proširiti se. Ali za razliku od Italije, kako tvrde stručnjaci, epidemija u Njemačkoj je i dalje u fazi suzbijanja. To znači: inficirani ljudi se izoliraju i liječe, pronalaze se osobe s kojima su bili u kontaktu. Neki dječji vrtić ili neka škola mogu se zatvoriti. Ali ne cijela zemlja.

Moramo li odmah ići u nabavku i isprazniti supermarkete, kao što se tu i tamo već događa? A kad se društvo suoči sa strahom, tada ono odbacuje sve dobre navike. To na žalost, i to se mora reći, posebno važi za njemačko društvo. Ljudi su počeli skladištiti zaštitne maske, iako po riječima stručnjaka one ne mogu suzbiti širenje virusa, ali su hitno potrebne klinikama i ambulantama. Također je izrazito kriminalno ukrasti zaštitne maske i ponuditi ih po visokim cijenama na Internetu. Ali to je samo zato što ljudi lako padaju u histeriju i omogućuju stvaranje crnog tržišta.

Na konferencijama za novinare s ministrom zdravstva Jensom Spahnom ili stručnjacima s Instituta Roberta Kocha postavljaju se pitanja koja zapravo samo dokazuju koliko glupi mogu biti novinari. Zašto još uvijek nema cjepiva, pita jedan od nas optužujućim tonom. Poznati svjetski virolog Christian Drosten, redoviti gost na televiziji, koji s kolegama u inozemstvu grozničavo radi na traženju cjepiva, mora se vidljivo suzdržati da ne kaže što misli o tom pitanju i uvijek ponavlja iste rečenice: virus je nov, puno toga još nije poznato, radimo punom parom, brže ne možemo. Njegov pogled otkriva da je odgovaranje na pitanja novinara za njega naprosto gubljenje vremena.

Oprezno se, dakle, provlačimo kroz epidemiju. Otkazan je Međunarodni sajam turizma u Berlinu, odgođen sajam u Hannoveru. Ali utakmice Bundeslige se igraju na punim stadionima. Lothar Wieler, predsjednik Instituta Roberta Kocha, kao da ne uspijeva doprijeti do novinara porukom da većina novih infekcija sada dolazi iz same zemlje, što znači da jedva postoje novi slučajevi zaraze preko ljudi koji su došli iz inozemstva. To je dobra vijest, a stručnjaci se mogu koncentrirati na borbu protiv koronavirusa unutar zemlje.

Kolektivni doživljaj straha

U biti je riječ o kolektivnom doživljaju straha. U našem bogatom, tehnički kontroliranom i automatiziranom svijetu nismo navikli na stvari koje su nepredvidive. A onda rado polazimo od najgoreg.

Ono što već duže vrijeme znamo jest da u hladnim razdobljima godine izbija val gripe. Za usporedbu: od početka godine je preko 100.000 ljudi u Njemačkoj oboljelo od gripe, a oko 200 je od nje umrlo. Među njima je puno starijih, bolesnih i onemoćalih ljudi. Ali ova brojka ne puni naslovnice novina. To je poput letenja: stručnjaci i statističari se ne umaraju dajući do znanja da je zrakoplov najsigurnije prijevozno sredstvo. Rizik gubljenja života je u cestovnom prometu puno veći. Ali slike strašnih zrakoplovnih nesreća ljudima su urezane u svijest. Mnogo tisuća uspješnih polijetanja i slijetanja svakog dana nisu vrijedne ni jedne vijesti niti naslova u novinama.

"Njemačka, opusti se!"

U cjelini, moj je dojam da liječnici, medicinske sestre i znanstvenici u Njemačkoj još uvijek izlaze na kraj s koronavirusom. Sigurno je i da zdravstveni sustav ima i slabosti i da su zdravstvene ustanove u gradovima preopterećene, jer je premalo osoblja. I globalizacija ima svoje sulude strane, posebno ako se uzme u obzir koliko se samo lijekova, koji sada nedostaju, proizvodi u Kini.

Kad se kod kuće istinski uzbudim zbog sitnica, djeca mi na novonjemačkom kažu: "Chill mal, Papa!" (Opusti se, tata!) To me tek izludi. Ali sada bih i ja Njemačkoj poručio: „Opusti se, zemljo!" Uzmimo virus ozbiljno, poslušajmo što kažu stručnjaci i sačuvajmo živce. Ne zaboravimo prati ruke, odustanimo od rukovanja i ne očekujmo ono najgore!