Momčadski duh i samopouzdanje
„Groznica“ je uhvatila čak i njemačkog saveznog predsjednika. I on je pogledao većinu utakmica i bio je „oduševljen momčadskim duhom, koji je njemačke rukometaše odveo do uspjeha“, poručio je Joachim Gauck novopečenim prvacima Europe i prije nego što je u Krakovu počela ceremonija dodjele medalja. Nije nam poznato koliko se Gauck doista „kuži“ u rukomet. Ali očito je osjetio isto ono što su svi osjećali dok je igrala mlada momčad Njemačkog rukometnog saveza.
"Nemamo nikakvih šansi, iskoristimo ih.“ Tako ili nekako slično je valjda glasio moto trenera Njemačke Dagura Sigurdssona nakon što su iz stroja počeli jedan za drugim ispadati oslonci ekipe. Kapetan Uwe Gensheimer i tri druga standardna prvotimca zbog ozljeda nisu mogli igrati, njegov zamjenik Steffen Weinhold i kolega mu Christian Dissenger ozlijedili su se u utakmici protiv Rusa. U Poljskoj je za Njemačku nastupilo 16 igrača koji nikada ranije nisu zaigrali na prvenstvima Europe. Bezbrižni, nepotrošeni, gladni i samopouzdani. S pogledom usmjerenim stalno prema naprijed.
„Finale se igra da bi ga se dobilo“, govorio je Julius Kühn uoči jučerašnjeg dvoboja sa Španjolcima. I to baš Kühn, koji je, kao i Kai Häfner do polufinala EURO 2016 pratio iz fotelje i kratkoročno „uletio“ u momčad umjesto ozlijeđenih kolega. I upravo je Häfner golom protiv Norveške pet sekundi prije kraja utakmice omogućio nastup u finalu.
S(p)retni Nijemci
Naravno da su Nijemci imali i sreću. Gotovo sve utakmice, osim finalne (24:17) protiv Španjolske, bile su tijesne. Protiv Norvežana su igrani i produžeci. Ne bi se mogli požaliti ni da su u njoj izgubili. Ali igrači se nisu htjeli žaliti. Oni su željeli pobijediti. I sreću se može izgleda i „iznuditi“.
Uspjeh nije slučajan, prokomentirao je trener Sigurdsson uspjeh nakon finalnog meča. „Mi već godinu i pol igramo dobar rukomet.“ Doista, kvalifikacije za SP 2015. okončane su neuspjehom, Nijemci su tada u Katar otišli samo zahvaljujući sumnjivoj „pozivnici“ (Wildcard). Na koncu su bili sedmi. Čudo iz Poljske nije dakle slučaj već plod pomnog rada.
Sad euforiju treba konzervirati. Rukomet je u Njemačkoj u prošla dva tjedna postao narodni sport. TV-postaja danas uživo prenosi povratak junaka. Osam milijuna ljudi je pratili uživo prijenos polufinala, a skoro 13 milijuna finalni meč. To je šansa, za ovaj sport, ali i za druge sportove, za podmladak. Titula prvaka Europe u Krakovu je pokazala da je s upornošću, talentom, momčadskim duhom puno toga moguće. Ako se u to vjeruje. Cilj Njemačkog rukometnog saveza „Olimpijska pobjeda 2020“ zbog toga više uopće ne zvuči nerealistično. Možda će ga uspjeti ostvariti već ovog ljeta, u Rio de Janeiru!