O mađarskom premijeru Viktoru Orbánu može se čuti da ima briljantan osjećaj za teme, u kombinaciji s iznimnim instinktom za moć. I doista, u godinama iza nas doista se može pronaći puno dokaza za te tvrdnje. Najpoznatiji je Orbánov način instrumentalizacije izbjegličke krize. Način na koji se odnosio prema toj temi u Mađarskoj mu je podario rekordnu podršku birača, a na europskoj razini ga promovirao u utjecajnog faktora kojeg se ne smije podcijeniti.
Ali obzirom na reakcije mađarske vlade na trenutni val prosvjeda u toj zemlji, mora se posumnjati u Orbánov instinkt. Tisuće ljudi svakodnevno demonstriraju protiv „robovlasničkog zakona" koji ide na štetu posloprimaca. Njime se osjetno povećava broj mogućih prekovremenih sati. Ali oni prosvjeduju i protiv drugih antidemokratskih zakona i uzanci u Mađarskoj. Mađarski premijer se ipak nije osobno oglasio u vezi s tim demonstracijama.
„Provokatori" i „Soroševi agenti"
Ali zato njegovi najbliži suradnici i prijatelji, pa i njemu odani mediji, još raspojasanije na sve one koji trenutno izlaze na ulice ili na bilo koji način podržavaju protest. To su sve „provokatori", „agenti Soroševe mreže", „inozemni počinitelji kaznenih djela", „prijatelji migranata", „agresivna manjina" ili „mrzitelji kršćanstva i Božića". To su atributi koji imaju vjerojatno Orbánovo odobrenje, jer u Mađarskoj se ništa iole značajnije ne događa bez njegovog odobrenja. A pogotovo se osobe iz njegovog bliskog okruženja ne izjašnjavaju javno sve dok nisu sigurne da zastupaju premijerovu liniju.
Način na koji Orbánov režim etiketira kritičare do sada je doveo samo do raspirivanja prosvjeda. Način na koji mađarska vlada sama sebe nadmašuje kad se radi o apsurdnim prigovorima, može se nazvati – zapanjujućim. Ali ustvari se razlog za to nalazi u logici Orbánovog sustava. I na temelju toga slijedi ono što je uznemirujuće.
U Orbánovoj retorici, a to pozorni promatrači mogu uočiti, sve manje se radi o demokratskom natjecanju, koje vodi računa o općem dobru i odgovornom, održivom vladanju. Umjesto toga u prvom planu je sve više navodna borba života i smrti, rata i mira, dobra i zla, svjetla i tame. Pritom je i forma postala polako – sadržaj. Mađarski premijer je malo po malo ukinuo kontrolne mehanizme moći ili ih je barem osjetno ograničio u njihovom funkcioniranju. Filozof Gáspár Miklós Tamás je kao jedan od prvih već prije puno vremena predvidio da se Orbán više neće dragovoljno odreći moći. U međuvremenu i mnogi Mađari su uvjereni da Orbána neće moći smijeniti tek tako na izborima, već da se njegov režim može okončati samo uz pomoć sile.
Sve više radikalnih glasova među prosvjednicima
Naznaka za to se može uočiti i u ovim danima. U Mađarskom parlamentu su prošli tjedan zabilježene kaotične scene, scene koje u 2018. do sada nije doživio nijedan drugi parlament EU-a. Salve zvižduka, zauzimanje tribine na kojoj sjedi predsjednik parlamenta od strane zastupnika, ulazak redara u plenarnu dvoranu i oporba koja istu napušta uz protest. Čak se i među demonstrantima sve češće može čuti radikalne glasove.
Praktički više nema nade da će Orbán prestati sa svojim ekstremno konfrontativnim stilom vladavine. Tužna stvar za Mađare i sve ljude: zemlja koja je prije tri desetljeća bila predvodnica demokratskog razvoja na istoku Europe, danas gleda ususret tmurne budućnosti.