Nepodnošljiva istina o Srebrenici

I 20. godišnjica genocida u Srebrenici odvija se u sjenci ciničnih igara na velikoj pozornici takozvane međunarodne zajednice. Rusija je u Vijeću sigurnosti UN-a vetom spriječila rezoluciju kojom se ubojstvo više od 8.000 muškaraca i dječaka ocjenjuje kao genocid.

Lažna objašnjenja ruskog veleposlanika u UN-u se savršeno uklapaju u stalno ponižavanje žrtava koje i danas traje. Baš kao i ponosno priopćenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je "ovo veliki dan za Srbiju" i da se Rusija pokazala kao istinski prijatelj njegove zemlje.

Teško je biti ciničniji od toga. Prijedlog rezolucije je više puta ublažavan u svom sadržaju, kako bi se izašlo u susret Rusiji, ali i Srbiji. Ipak je uslijedila blokada. Ruski veto je, usput rečeno, bio jedini glas protiv u Vijeću sigurnosti i time službeno poricanje zločina koji je odavno dobio svoj sudski epilog. Još 2007. je Međunarodni sud za zločine na području bivše Jugoslavije masakr u Srebrenici ocijenio planiranim i konzekventno provedenim genocidom kojeg su počinili vojno i političko vodstvo bosanskih Srba.

Međutim, Srebrenica je bila samo krvavi vrhunac zločinačkog rata u BiH kojeg je svjesno vodilo tadašnje vodstvo bosanskih Srba. Isto tako svjesna je bila i vojna, logistička i politička pomoć koju im je za vođenje takvog rata slala tadašnja vlada u Beogradu. Protekli dani su pokazali da te veze još uvijek postoje. Samo što se njihov glavni cilj unekoliko promijenio. Sada je najvažniji zadatak poricanje dobro dokumentiranog zločina. Na taj način se sprečava iskreno pomirenje Bošnjaka i Srba.

Bošnjaci, muslimani, su tokom proteklog rata u BiH imali najviše žrtava, ali se, ne samo zbog Srebrenice, osjećaju kao moralni pobjednici. Upornim poricanjem i relativizacijom genocida im se ne da pravo na tu pobjedu, svjesno ili nesvjesno. Mnogi Srbi u BiH i u Srbiji, čak i oni koji ne poriču barbarski zločin u Srebrenici, teško se mire sa pojmom "genocid" jer u tome slute ocjenu kolektivne krivice. Oni Srebrenicu doživljavaju kao "moralnu batinu" koju Bošnjaci previše često koriste i koju politički instrumentaliziraju. Čak i u umjerenim krugovima srpske javnosti često se čuju želje za "podvlačenjem crte" ispod svega i nestrpljivi pozivi na oproštaj.

Pri tome se rado u drugi plan gura da se u istočnom dijelu BiH još uvijek otkrivaju masovne grobnice. Još uvijek ima majki koje ne mogu pokopati svoje sinove. Zato je čisto ponižavanje kada se od tih majki traži da oproste ubojicama. Kako i kome da oproste kada počinitelji uopće ne traže oprost? Kada srpski učenici čak i u Srebrenici na školskim svečanostima pjevaju stare četničke pjesme i slave Ratka Mladića? I kada se na nekim srpskim svadbama još uvijek nose Mladićeve i Karadžićeve slike? Takvi ljudi ne žele ni oprost niti pomirenje. A istinu o Srebrenici niti hoće niti mogu podnijeti.

Upravo zato će ova mala balkanska država još dugo biti živi primjer užasnog zakazivanja međunarodne zajednice. Ostat će kao civilizacijsko dno novije europske povijesti i još dugo će podsjećati na to kako je krhak mir u Europi. Između ostalog i zbog toga što rusko odbijanje rezolucije u UN-u jasno dokazuje da neki na ovom primjeru ništa nisu naučili.