Njemačka se provlači kroz pandemiju koronavirusa

Vožnja javnim trajektom preko jezera Großer Wannsee do četvrti Kladow, omiljenog izletničkog cilja preko vikenda u Berlinu – konačno je to ponovo moguće. Na trajekt smije maksimalno 150 ljudi, stoji u obavijesti. Nošenje zaštitne maske je naravno obvezatno. Kad su se svi ukrcali, brod je prepun. Ljudi sjede jedni pored drugih, nema govora o držanju rastojanja, ali zato svi disciplinirano nose maske. Ljudi se došaptavaju, razmjenjuju se upitni pogledi. Je li sve u redu? Može proći, rekao bih.

Može proći – to je bio prevladavajući osjećaj ovog vikenda u Njemačkoj. Barem kod velikog dijela pučanstva koji ne misli kao jedna glasna manjina da je virus izmišljotina ili podlost klase koja vlada svijetom, koja nas sve želi mučiti. Čime se na kraju opet misli na Židove. Ima i takvih teoretičara zavjere, oni su ponovo demonstrirali primjerice u Stuttgartu i Münchenu i zahtijevaju poštivanje njihovih temeljnih prava. Takve parole dolaze često s rubova političkog spektra – odande gdje temeljna prava inače malo vrijede. Ali, zar bi moglo biti drukčije: već za vrijeme izbjegličke krize i nakon nje ti ljudi nisu propuštali ni jednu priliku za kritiziranje demokracije, sad to čine zbog koronavirusa. Društvo to zacijelo mora izdržati.

Oprezno prema ublažavanju mjera

Ali, ako se razgovara s ljudima u tramvaju ili prilikom kupovine s maskom, onda i načelno miroljubivi ljudi kažu da puno toga u međuvremenu više ne razumiju. Za jedne je pandemija već prošla, za druge se mi nalazimo tek na početku apokalipse. Složnost velike većine društva, kakva je vladala na početku uvođenja zabrane kontaktiranja, izgleda da je nestala. Stječe se dojam da su u većini skeptici koji smatraju da se prebrzo počelo ublažavati mjere. U to se uklapaju vijesti o zabrinutosti virologa koji već danima izvještavaju o porastu novih infekcija.

Restorani koji su već sad otvoreni, primjerice u saveznoj pokrajini Mecklenburg-Vorpommern potvrđuju taj osjećaj: nije dobro raspoloženje ako konobar nosi zaštitnu masku, a jelovnik najprije mora biti dezinficiran. Ljudi su oprezni, gostiju malo – većina nema povjerenja.

Nameće se misao o paralelnosti dvaju potpuno različitih događaja: prihvata brojnih izbjeglica 2015. i pandemije. I tada, prije pet godina, na početku je bila velika spremnost slijediti kancelarku i njezinu iznenađujuće liberalnu politiku prema izbjeglicama. Ali, uskoro su stvari postale teže. Danas su Njemačka i Europa u biti čvrsto ograđene protiv migranata. Sad, u korona-krizi: najprije je vladala složnost da je bolje ostati kod kuće. No, u međuvremenu se konsenzus polako ali sigurno raspada.

Nema dugoročnog plana

Zasad se provlačimo kroz pandemiju. Teško je i zamisliti kako će se stvari odvijati ako se u pojedinim regijama budu morala opet pooštriti ograničenja, jer broj novih infekcija prelazi kritičnu granicu. Ono što politika sada mora učiniti, izgleda gotovo nemoguće: predstaviti plan kako ćemo ophoditi s ovom pandemijom, koja će još dugo trajati, možda godinu dana, možda i duže. Politika koja mjere korigira i od mjesta do mjesta, od regije do regije djeluje drukčije.

Winfried Kretschmann iz Zelenih, predsjednik pokrajinske vlade Baden-Württemberga, prošlog vikenda je to dobro opisao: to je paradoks politike da jedna uspješna mjera sebe samu dokida. Zabrana kontaktiranja i zaustavljanje javnog i gospodarskog života je djelovalo, sad se stvari ublažavaju. Ishod je nepoznat. Tek sad postaje potpuno jasno: zaštitne maske i držanje rastojanja, home-office i ograničavanje putovanja pratit će nas još dugo.