Njemačko-izraelsko čudo

Prije 50 godine Izrael i Savezna Republika Njemačka uspostavili su diplomatske odnose. Niti 20 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Niti 20 godina nakon što su saveznici pobijedili „Treći Reich“ i Adolfa Hitlera. Niti 20 godina nakon holokausta u kojem je stradalo šest milijuna europskih židova. Industrijsko masovno ubojstvo u koncentracijskim logorima, deportirani, selektirani, otrovani plinom, pretučeni na smrt. Bio je to monstruozni civilizacijski krah.

Iako je već početkom 50-ih godina potpisan takozvani „Sporazum o naknadi ratne štete“ između Njemačke i Izraela, i deset godina kasnije bilo je teško zamislivo da bi usprkos tim monstruoznim zločinima Nijemci i Židovi, Nijemci i Izraelci, trebali i željeli uspostaviti i njegovati diplomatske odnose. U Izraelu su protiv toga održani gnjevni masovni protesti, ljudski i politički je to razumljivo, više nego razumljivo.

Bliskost i povjerenje usprkos holokaustu

Danas, 50 godina kasnije, mora se govoriti o političkom čudu. 50 godina kasnije Njemačka i Izrael su si bliski, jako bliski. Tisuće mladih Izraelaca dolaze u Njemačku, posjećuju Berlin, odmaraju se ili sele u Saveznu Republiku. Oko 200 tisuća Izraelaca ima drugu putovnicu – njemačku. Njemačka, zemlja holokausta, u Izraelu je, pored SAD-a, druga najcjenjenija zemlja svijeta. Nijemci, koji su u 60-im i 70-im godinama neko vrijeme rado znali provoditi radeći u izraelskim kibucima, na drugoj strani putuju kao turisti u Svetu zemlju. Još je važnije da vlade u Berlinu i Tel Avivu surađuju tijesno i uz obostrano povjerenje.

Njemačka je europska zemlja na koju se Izrael najviše može osloniti. Iako postoje neslaganja i svađa oko izraelske politike na zaposjednutim palestinskim područjima , iako „škripi“ kada se izraelski premijer Netanjahu u predizbornoj kampanji izjasni protiv palestinske države: sigurnost Izraela je sastavni dio njemačkog državnog rezona, kako je kancelarka Merkel, i to bez velikog proturječja, rekla pred Knessetom 2008. Često su Nijemci i EU jedini koji još stoje na izraelskoj strani. Gorko je to za zemlju koja ima osjećaj da je okružena neprijateljima. I ipak neobično: Njemačka koja je odgovorna za holokaust (shoah), danas je najbliži saveznik Izraela. Takav razvoj prije 50 godina nitko nije smatrao mogućim.

Normalnost u nenormalnosti

To je doista nevjerojatna normalnost u odnosu dviju država. Ali i normalnost u nenormalnosti. Povijesna trauma i dalje opterećuje obje zemlje. Uništavanje velikog dijela europskog židovstva od strane „Trećeg Reicha“ sastavni je dio identiteta i uzajamne percepcije dviju zemalja. To obilježava mentalitet dvaju naroda. U društvenoj, političkoj svakodnevici ima i začuđujućih pojava: Izraelci cijene Nijemce, a Nijemci Izraelce pak puno manje. Prvenstveno zbog bliskoistočnog konflikta. Iznenađujuće puno Nijemaca simpatizira s Palestincima koje doživljavaju kao žrtve Izraelaca. I onda je u toj situaciji odnos dviju zemalja opet škakljiv.

Ipak, dok Židovi primjerice napuštaju Francusku zato što se tamo ne osjećaju sigurnima, nema vala iseljavanja Židova iz Njemačke u smjeru Izraela. Dapače, čak se uočava židovsko doseljavanje u Njemačku. Broj židovskih općina u Njemačkoj udvostručio se u posljednjih 20 godina. To je drugo čudo. Židovi opet žele živjeti u Njemačkoj. Nažalost, a to je realnost u Njemačkoj, valjda i u cijeloj Europi, policija mora štititi njihove vrtiće i sinagoge, uvijek iznova se devastira židovska groblja. To je ružna maska još uvijek prisutne mržnje prema Židovima. Ali odnosi između Njemačke i Izraela, između Nijemaca i Izraelaca su, 70 godina nakon kraja višemilijunskog pokolja Židova, čudesno dobri. Na tome možemo biti zahvalni.