Tradicija oproštajnih govora vraća nas u vrijeme prvog američkog predsjednika, Georga Washingtona. Govor je i pogled unatrag, na postignuto, i pogled u budućnost, na izazove s kojima se suočavaju zemlja i njezino novo vodstvo. Oproštajni govori većine predsjednika nisu ušli u povijest. Mnogi su bili hvalospjevi o njima samima, posljednji govor kojim su se branili, zbog čega su tijekom svog mandata odlučili nešto napraviti tako kako su napravili a ne drugačije. Izuzetak je bio govor predsjednika Dwighta Eisenhowera, koji je upozorio od porasta moći "vojno-industrijskih" kompleksa.
I sada nadasve emocionalan oproštajni govor Baracka Obame, koji je - na iznenađenje mnogih - održao jedan vrlo optimističan govor. Iznenađujući zbog toga što na mnogim političkim poljima teško može biti više razlika u mišljenju kao što se razlikuje njegovo mišljenje od mišljenja njegovog nasljednika Donalda Trumpa, koji je pak najavio da želi revidirati mnogo toga što je Obama postigao u posljednjih osam godina mandata. Koja tragika: Obamino političko naslijeđe dijelom ovisi od toga koliko Trump do toga uopće drži.
Predsjednik bez skandala
Obama to zna i ne želi dozvoliti da mu netko „otme" optimizam. Njegova vjera u Amerikance, njihove vrijednosti, vjera u Ustav njegove zemlje izgleda neuništiva. Američka demokracija je u opasnosti samo ako je Amerikanci uzmu zdravo za gotovo, kazao je on u Chicagu, gradu u kojem je počeo svoju političku karijeru koja ga je i „dovela" u Bijelu kuću. On je kao mlad senator pozvao svoje zemljake da se angažiraju na društvenom i političkom planu, i da budu cinični te da ne dozvole da ih protuudarci obeshrabre.
Ovdje govori jedan besprijekorni državnik koji zrači čašću, čiji mandat predsjednika nije imao ni dašak skandala. Kakva razlika u odnosu na Trumpa koji je punio naslovne stranice blamažom, napadima i budalaštinama a još nije ni postao predsjednik. Dok je Obama u apelirao u Chicagu na svoje sunarodnjake da vjeruju u ideale, američke tajne službe su informirale političku elitu u Washingtonu da ruske tajne službe posjeduju navodno kompromitirajući materijal o Trumpu. Kakva simbolika! Teško da se može na nevjerojatniji način predstaviti razliku.
Obama može biti ponosan
Valja ipak priznati: Obama je tašt. U svom oproštajnom govoru je nabrojao i dostignuća za vrijeme svog mandata predsjednika: spašavanje privrede 2009., nisku stopu nezaposlenosti, „Obamacare", kažnjavanje Bin Ladena, novu klimatsku politiku, dogovor s Iranom ili nove veze s Kubom. A zbog čega to nije trebao spomenuti? Ako ni zbog čega a ono zbog toga što republikanci nisu čekali ni sekunde da ovom predsjedniku zagorčavaju život. Amerika, i to je činjenica, stoji bolje nego prije osam godina. I Obama ima razloga da bude ponosan na ono što je postigao.
Doduše, očekivanja od ovog predsjednika su na početku bila nerealna. Jaz između bogatih i siromašnih je i dalje veoma veliki. Američki problemi s rasizmom nisu nestali samo zato što se u Bijelu kuću uselio Afroamerikanac. Obama nikada nije želio da njegov mandat bude označen njegovom bojom kože. Za promjene je potrebno vrijeme, kazao je Obama, koji je u većem dijelu svog govora zvučao kao na početku svog predsjednikovanja. Zvučao je kao netko kome obrazovanje i šanse za napredak siromašnih i doseljenika leže na srcu, isto kao i zdravstveno osiguranje za sve ili ista prava za manjine.
Obama je još u Bijeloj kući, ali usprkos tome mnogim Amerikancima već sad nedostaje.