Poraz politike Angele Merkel?

Angela Merkel se, čini se, nalazi pred ruševinama nakon grčkog „ne“ programu štednje europskih institucija. Mjesecima se njemačka kancelarka angažirala na sprečavanju grčkog državnog bankrota tako da je Europska unija svoju financijsku pomoć Ateni "vezala" uz provođenje reformi u Grčkoj.

"Pomoć za reforme“, tako je glasio slogan Angele Merkel koji su podržali šefovi država i vlada 18 zemalja članica eurozone, s izuzetkom Grčke. Tamo je politika spašavanja eura iz pera Angele Merkel bila na glasu i još uvijek je kao poniženje.

Dugotrajno ali uspješno

Je li europsko-politički kurs Angele Merkel bio samo odgađanje stečaja? I je li spremnost na uvijek nove pregovaračke runde ustvari bio samo odraz političke slabosti? Baš suprotno. Jer upravo je potraga za održivim kompromisima na razini EU-a slabost koja je omogućila preko 60 godina uspješne integracije.

Nesporno je da je EU proizvod stalnih kriza, bankrota, pa i skandala. Nesporno je i da je grčka dužnička kriza zasjenila cjelokupnu kriznu diplomaciju koju je EU do tada poznavao.

Ali ni grčka kriza ne mijenja ništa kad se radi o temeljnom načelu da je Europa uspješna samo zajednički, ili uopće nije uspješna. „Gdje ima volje, ima i načina“, rekla je kancelarka uoči referenduma. Sad treba podsjetiti da je vjera u to da će Europa i u (naizgled) beskonačnim pregovorima uspjeti pronaći rješenje koje će podržati svi, „ljepilo“ koje drži na okupu europsku zgradu. To vrijedi i onda kad je u „igri“ (kao ovaj put) jako puno novca.

Je li tuba sa ljepilom sad u slučaju Grčke odjednom prazna? Za mnoge je kucnuo “nulti” sat euro-krize. Sat u kojem Angela Merkel mora jasno reći: vrijede li europska pravila, ili ne vrijede?

To je previše pojednostavljeni pogled na stvari. Pa čak i ako su grčke vlade u prošlosti zaslužne za (s odstojanjem) najspektakularnije kršenje prava EU-a: one ni blizu nisu jedini akteri koji su prekršili zajednička pravila. Europi trebaju pravila, a zajednička valuta treba jako puno i jako dobrih pravila. Baš kao što joj trebaju ta pravila, treba joj i europski duh, duh koji želi razumijevanje tamo gdje se ono čini teško zamislivim.

Beskonačno strpljenje

Dakle pregovori po svaku cijenu? Taj apel nije „licenca“ za vođenje neodgovorne politike bez cilja i razuma. Ali je opomena za sve one koji čeznu za brzim rješenjima za grčku kaljužu. Put izlaska iz političke slijepe ulice će biti težak, čini se da su za to prikladni „mali koraci“ u smislu politike koju zagovara Merkel. Europska skrb jednih za druge i međusobna popustljivost su također dio genetskog „otiska“ euro-prostora, baš kao i poziv na pridržavanje načela odnosno za zajednicom prava.

U vremenima u kojima se financijski radi o odluci „sve ili ništa“ to nije ni popularno ni politički atraktivno. Ali je sastavni dio povijesne istine europskog projekta, koji je uvijek onda bio uspješan kada se odstupilo od jasnog kursa.

Europa treba Grčkoj, Grčka treba Europi – u tom bi se duhu trebalo pokrenuti nove pregovore. Ali prije nego što oni počnu, obje strane bi trebale imati toliko hrabrosti da priznaju vlastite pregovaračke greške. Sastavni dio hrabrosti je priznavanje vlastitih slabosti. I to na obje strane. Ali to je jedina mogućnost da (nakon višemjesečnih nesretnih pregovora) konačno opet počne djelovati europsko ljepilo, koje je do sada na okupu držalo projekt zvan Europa. To se ljepilo zove: spremnost na kompromis.