Komentar: Presuda puna simbolike

Rijetka je pojava u njemačkim sudovima da presuda bude teža nego što je zatražilo tužiteljstvo. Ali, u slučaju Oskara Gröninga to je zapravo nebitno. Jer, u odnosu na činjenicu da je on suučesnik u ubojstvu u 300.000 slučajeva, kazna je svakako zanemarujuće mala, bez obzira radi li se o tri i pol ili četiri godine zatvora.

Višegodišnja kazna zatvora protiv jednog 94-godišnjaka djeluje apsurdno slično kao i kazne na više od 100 godina zatvora, kakve se u mnogim zemljama izriču za serijske prijestupnike. A s obzirom na to da suvremena Njemačka ima vrlo human kazneni sustav, više je nego vjerojatno da Gröning s obzirom na krhko zdravlje neće ni morati u zatvor.

Spašavanje časti pravosuđa

Ova presuda je, dakle, čisto simbolična. Ona je prije svega spasila obraz njemačkom pravosuđu koje nije uspjelo pred sud izvesti ni 100 od čak 7.000 pripadnika SS-a u Aschwitzu. Pravosuđu koje je protiv Oskara Gröninga 1977. povelo istragu, ali ju je 1985. obustavilo – zbog nedostatka dokaza.

Pri tom su još šezdesetih godina mnogi zločinci iz Auschwitza bili poznati imenom i prezimenom. Tada su bili mlađi i mogli su biti kažnjeni. Mnogi od njih se nisu krili već su kao Oskar Gröning normalno živjeli u Njemačkoj i otvoreno pričali o onome što su radili i vidjeli. Ali njemačko pravosuđe nije imalo volje podizati optužnice ili pokretati procese.

Zašto je to bilo tako? To je prvi put opisano 1987. u sada nadaleko poznatoj knjizi Inga Müllera: „Grozni pravnici – neriješena prošlost našeg pravosuđa“. U njoj su detaljno analizirani zločini pravnika u nacionalsocijalizmu i navedeno je koliko je njih jednostavno nastavilo djelovati u državnoj službi poslijeratne Savezne Republike Njemačke. Knjiga je i danas vrijedna čitanja.

Preživjeli kao svjedoci

Njemačka sada ima novu generaciju tužitelja i sudaca. To je jedan od razloga što je uopće došlo do procesa protiv Gröninga. Ali za suđenje je prije svega zaslužna šačica, dijelom odavno umirovljenih pravnika, koji nisu htjeli odustati od potrage za nacističkim zločincima. Oni su se pobrinuli da se u procesu sasluša mnogo više svjedoka nego što je bilo obavezno da bi se utvrdila krivnja Oskara Gröninga. Proces je svoju najveću simboliku imao baš u tim trenucima: preživjeli iz Auschwitza, imali su vjerojatno posljednji put priliku javno govoriti o svojim patnjama i da to uđe u sudski zapisnik. To je za mnoge od njih bilo mnogo važnije od izrečene presude.

Nikad više siguran

I Oskar Gröning je također dao značajan doprinos simbolici ovog procesa. Za razliku od mnogih optuženih za zločine iz vremena nacizma, on ništa nije demantirao niti negirao nego jasno priznao svoju krivnju. „Auschwitz je bio mjesto na kojem se nije smjelo sudjelovati“ – ova rečenica u Gröningovoj završnoj riječi, trebala bi odzvanjati u ušima svih neonacista i onih koji negiraju holokaust.

Na kraju, odlučujuća poruka ove presuda ostaje da genocid i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju! Svako tko u tome sudjeluje, čak i indirektno, se nikada ne bi trebao osjećati sigurnim od pravde.