Samouništenje njemačkih demokršćana

Njemački građani još samo mogu kimati glavom pri pogledu na igrokaz koji se trenutno odvija na relaciji Berlin-München. Čovjek dobiva želju da pred uredom kancelarke ili stožerima stranaka zaviče: "Radite napokon ono za što ste plaćeni". Isto kao i mi, porezni platiše, koji svako jutro odlaze na posao. I mi na poslu imamo jednog ili više kolega kojima baš i nismo oduševljeni i čije odluke baš i na smatramo genijalnima.

Kontradiktorne želje građana

Istina, ni mi građani nismo olakšali stvar svojim političarima. Jer prema svim ispitivanjima javnog mnijenja,  prijedlozi šefa Kršćansko-socijalne unije (CSU) Horsta Seehofera uživaju široku narodnu podršku – posebno onaj koji nalaže da se na njemačkim granicama odbijaju tražitelji azila koji su već registrirani u nekoj drugoj zemlji EU-a. Upravo te ankete daju krila bavarskim bundžijama.

S druge strane, mi kao građani većinski opet ne bismo takvu politiku ako je njena cijena duboka kriza Vlade i propast koalicije – a to posebno ne želi biračko tijelo demokršćanskih sestrinskih stranaka, dakle CDU-a i bavarskog CSU-a. Jer birači se pitaju: a što je danas drukčije nego prije tri mjeseca kada su CDU, CSU i SPD poslije dugog natezanja konačno sastavile vladu?

Nadalje se naš građanin pita koliko se u ovoj krizi uopće radi o sadržajnim pitanjima? Nije li sve odavno poprimilo karakter dvoboja između ministra unutarnjih poslova Seehofera i kancelarke Merkel iz osobne motivacije? „S tom ženom više ne mogu raditi" – ako je Seehofer stvarno tako rekao, što on u međuvremenu negira, onda je time prokockao svoj ugled. Profesionalizam ne zvuči tako.

Istine radi mora se reći da i Angela Merkel ovih dana čini kardinalne greške. Da, ona je na samitu EU postigla pregovaračke uspjehe u koje je malo tko vjerovao. Ali stvaranju povjerenje ne koristi kada kancelaričin ured priopći s kojim europskim partnerima je postigao koje sporazume, a onda tri spomenute države to oštro demantiraju.

Kome uopće vjerovati? A povjerenje – to zna svaki predsjednik mjesne zajednice – je možda najvažnija politička valuta. Tko ne uživa povjerenje, taj je politički mrtav.

Ne radi se o državnoj krizi

Ova kriza nije državna kriza. Jer čak i ako CSU napusti Saveznu vladu, Zeleni se nameću kao novi koalicijski partner. Kako god da će se sve to rasplesti, novi izbori nisu vjerojatni.

Ovo je prije svega kriza dvije demokršćanske stranke čija je dugogodišnja mantra da se bez njih na vlasti ne može formirati većina. „Pogledajte preko Alpa", moglo bi im se dobaciti. U Italiji se desetljećima nije mogao zamisliti politički sustav bez demokršćana, a oni su se uporno samouništavili do potpunog kraha. Kada su se konačno raspali, to više nikoga nije zanimalo.

A tko danas vlada Italijom? Eto. Dovoljno je samo reći: u redovima populističke Alternative za Njemačku vjerojatno se već danima ispija šampanjac.