Eto nam ga na: Vijeće Europske središnje banke je produžilo program otkupa državnih obveznica za još devet mjeseci, što znači da će se strojevi za tiskanje novca i dalje vrtjeti sve do kraja 2017. - doduše tek nešto malo sporije. Od travnja šef ESB-a više ne želi "pumpati" u krvotok zone eura svakog mjeseca po 80, nego još "samo" 60 milijardi eura. Dakle u čitavoj 2017. još novih 780 milijardi eura - što je nešto više od BDP-a jedne Nizozemske.
Ali ESB to neće moći tjerati do sudnjeg dana. Jer kao prvo, polako ali sigurno nestaje obveznica koje bi bile prikladne za središnju banku, nego se mora uvijek iznova spuštati granicu svojih kriterija za bonitet i ozbiljnost tih vrijednosnica. A kao drugo, ESB se više ne može pozivati na glavni argument kojim je opravdavao tu svoju poplavu novca: u zoni eura nema ni traga deflaciji.
Ako ne budeš dobar, doći će deflacija...
Dosad je ESB svoju ekscesivnu politiku novca uvijek opravdavao borbom protiv deflacije koja navodno prijeti Europi. Tim argumentom je mogao pomesti pod tepih činjenicu da tako tek plaća alimentaciju prezaduženim zemljama na jugu monetarne unije. One su tako profitirale od niskih kamata čime je i njihov teret dugova izgledao donekle podnošljiv, a imale su i korist od novca koji je tako iz Europske središnje banke tekao u njihov bankovni sustav. Samo u Italiju, treće po veličini gospodarstvo zone eura, je ESB "upumpao" gotovo 190 milijardi eura.
U Njemačkoj većina ekonomista osobito kritično promatra to Draghijevo tvrdoglavo držanje te ultra-labave politike novca. I to ne samo zato što većina građana kod ovih mizernih kamata mora gledati kako se topi njihova ušteđevina. Nema ni novih investicija, makar su uvjeti povoljniji nego što su ikad bili. To i više nego jasno pokazuje kako poduzećima to nije dovoljno, nego ne misle da postoji gospodarska politika koja bi pogodovala gospodarskom rastu.
Obezvrjeđivanje je već tu
Predsjednik minhenskog ekonomskog instituta Ifo Clemens Fuest je već i ovu najavu da će ESB barem smanjiti otkup obveznica nazvao "korakom u pravom smjeru". Za njega već odavno ne drži vodu argument ESB-a kako je stopa inflacije u zoni eura previše niska. U njegovom institutu procjenjuju kako će do ožujka stopa inflacije dostići 1,5%, a do kraja godine 1,6%.
To je veoma blizu cilju od nešto ispod 2% kojem teži ESB. Pozadina ovog novog porasta cijena jest da je nafta prestala biti sve jeftinijom i da je tako nestao čimbenik koji je sasvim mehanički spuštao stopu inflacije. "Time onda i kod otkupa obveznica ESB-a u prvi plan dolaze nedostaci takve mjere", smatra Fuest.
Naravno da Talijan Draghi to vidi sasvim drugačije. Njegovi statističari su uvjereni da će stopa inflacije dostići 1,7% najranije 2019. godine. Doduše, te statistike se odnose na "čistu" inflaciju, dakle ako se iz stope poskupljenja isključe oscilacije u cijeni energenata. A na pitanje kako da se ESB izvuče iz te politike tiskanja novog novca, Draghi još uvijek odgovara kako je to "luksuzan problem" kojeg si još ne možemo priuštiti.
Politika novca nije ekonomska politika
Usprkos tome, Draghi ne može otkupljivati obveznice do kraja svijeta. Upravo licemjerna je njegova najava da će "ako bude potrebno" otkup obveznica biti nastavljen i nakon kraja 2017. - i onda u istom dahu poziva vlade država zone eura da provedu reforme. Jer upravo ta njegova najava da će se nastaviti s tiskanjem novca sve duže i duže sve pogođene države oslobađa svakog pritiska da bilo što promijene u svojim proračunima.
Sve to već odavno nema baš nikakve veze s mandatom Europske središnje banke da se pobrine za stabilnu zajedničku valutu, euro. Draghi tako kupuje vrijeme zemljama juga zone eura tako da im šalje milijarde i milijarde. Pitam se, čini li to samo iz vlastitog uvjerenja. Ili zato jer su ga tako, na tihom mjestu, zamolili neki predsjednici vlada.