Ideja talijanske vlade je bila dobra. Postavila je ispravne prioritete. Parlament u Rimu je tako odobrio sudjelovanje talijanske ratne mornarice u pomoći libijskoj obalnoj straži, a i nevladine udruge koji tumaraju svojim brodovima po Sredozemnom moru je htio prisiliti da prestanu praktično surađivati sa švercerima ljudima.
Na koga se u Libiji može pouzdati?
Italija, koja je i ovog ljeta gotovo sama morala preuzeti teret izbjeglica koji dolaze preko Mediterana, ipak nije daleko odmakla s tim planom. Jer jedva da se može imati povjerenja u libijskog generala Khalifu Haftara. Proteklih tjedana je još u Parizu obećavao surađivati sa Fayezom Saradžom, nemoćnim premijerom međunarodno priznate vlade Libije.
Ali kako on zamišlja tu suradnju brzo je pokazao kada je dogovor Saradža s Italijom odbio i nazvao "povredom suverenosti Libije". Štoviše, upozorio je da će talijanski brodovi koji se približe libijskoj obali biti potopljeni. Haftar, zapovjednik "Libijske nacionalne armije" koja nadzire istok te zemlje želi svakako spriječiti da Saradž ima nekog uspjeha.
Njegov cilj je sasvim drugačiji: uz pomoć Egipta i Rusije osvojiti čitavu zemlju. Egipat će se tako riješiti islamista, a Rusija će si, nakon Sirije, stvoriti i drugo uporište na Mediteranu. A Kremlj će preko Haftara imati u ruci polugu protiv Italije kada je riječ o izbjeglicama, a samim time i protiv čitave Europske unije.
Tu ne treba velika pamet
Vlada u Rimu je ipak postigla barem nekakav uspjeh: zaplijenila je spasilački brod njemačke organizacije Jugend rettet (Omladina spašava). Taj brod navodno nije spašavao nevoljnike iz mora, nego je izbjeglice direktno preuzimala s brodova švercera ljudima. Već pljušte prosvjedi humanitarnih organizacija poput Human Right Wach, Amnesty International i drugih. Oni imaju pravo: spašavati ljude nije zločin. Ali im se mora reći i da je šverc ljudima krivično djelo.
Rijeka izbjeglica iz središta Afrike koja prolazi kroz Libiju neće prestati, sve dok u toj zemlji ne bude postojala država koja će funkcionirati. Tu ne treba neka velika pamet. Utoliko više čudi da međunarodna zajednica još uvijek vjeruje kako se može oglušiti na stvarnost i izvana postavljati vladu te zemlje koje će, kao Saradž, ostati bez ikakvog utjecaja.
Atomizacija Libije je već daleko odmakla: lokalne milicije rade što hoće, jedan grad se bori protiv drugog i za neke milicije je šverc ljudi u Europu unosan posao. Tko želi umiriti Libiju mora oduzeti moć tim milicijama. A to trenutno mogu samo velika plemena kod kojih također raste otpor protiv tih milicija.