UN zapeo zbog egoističnih interesa sila s pravom veta
To je bilo i za očekivati. Svojim zahtjevima za uvođenjem UN-ovog tribunala za istraživanje okolnosti oko pada putničkog zrakoplova MH-17 iznad Ukrajine, Malezija i Nizozemska su zajedno sa zemljama koje su ih podržavale u tom naumu, Rusiju napokon htjele natjerati da se uključi u rasvjetljavanje ovog događaja. No Moskva je ovom planu dala crveno svjetlo. Nakon što je Rusija početkom srpnja blokirala rezoluciju o genocidu u Srebrenici, sada je svojim vetom zaustavila i rezoluciju o padu malezijskog zrakoplova.
17. srpnja 2014. 298 putnika je brutalno ubijeno tijekom preleta preko Ukrajine. I dok većina zemalja, na čelu s SAD-om, za obaranje zrakoplova krivi proruske separatiste na istoku Ukrajine, Moskva krivnju svaljuje na Ukrajinsku vladu u Kijevu.
Nije prva blokada
Skandal je u tomu što Ujedinjeni narodi dosad nisu uspjeli imenovati odgovorne za tragičnu pogibiju putnika. Izvješće jednog stručnog povjerenstva koje je sastavilo Vijeće sigurnosti, još uvijek nije gotovo. Istražno povjerenstvo sačinjeno od stručnjaka iz Malezije, Australije, Belgije i Ukrajine nije u stanju dovršiti izvješće zbog nedostatka suradnje Rusije i separatista. Ruski veto ne ulijeva nadu da bi se u tom stavu nešto moglo promijeniti.
Unutar samo mjesec dana Rusija je tako dva puta spriječila donošenje jedne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Možda su to vjesnici jednog dubljeg i dugotrajnijeg sukoba? U svakom slučaju se više ne može isključiti da se u Vijeće sigurnosti vrati turbulentna i konfrontaciji okrenuta atmosfera kao u vrijeme Hladnog rata.
Rasprava koja je uslijedila nakon glasovanja o malezijskom prijedlogu rezolucije ne obećava ništa dobrog. U svakom slučaju je najvažnije tijelo UN-a bolno zakazalo. Njemu nije pošlo za rukom pozicionirati se naspram jednom od najvažnijih pitanja.
Veto kao politički instrument
To nije usamljeni slučaj, nego samo aktualno stanje stvari nakon čitavog niza propuštenih prilika. I nije samo Rusija ta koja manipulira svojim pravom na veto. Kada je Izrael prošle godine tijekom sukoba u Gazi prekomjerno upotrijebio vojna sredstva, što su na svojoj koži osjetile stotine palestinskih civila, Sjedinjene Američke Države su svojim vetom spriječile rezoluciju UN-a kojom bi se osudio Izrael. Rusija opet svojim vetom do dan danas blokira rezoluciju koja bi mogla okončati prolijevanje krvi u Siriji i koja bi jasno osudila kršenje ljudskih prava režima predsjednika Asada.
Činjenica da su se SAD, Rusija i ostale članice Vijeća sigurnosti UN-a tada dogovorile oko uništavanja sirijskoga kemijskog naoružanja, zvuči kao ohrabrenje. No UN je time ostao daleko ispod zadanih ciljeva.
Kolektivnom šutnjom u vezi egzistencijalnih pitanja i opasnih sukoba, Vijeće sigurnosti UN-a je samo sebi naškodilo. Ako se po pitanju autoblokade kroz pravo na veto ništa ne promijeni, glasovi koji dvoje oko svrhe postojanja ovakvog jednog gremija, bit će sve glasniji. I to s punim pravom. Komu je uopće potrebno Vijeće sigurnosti kod kojeg je sigurno samo jedno: samoblokada.
Pravo veta više nije u skladu s vremenom
Reforma UN-a je više nego potrebna. Pravo na veto, koje proizlazi iz iskustava Drugog svjetskog rata, više nema veze s vremenom u kojem živimo. No bezbroj puta ponavljani zahtjevi za reformama nisu čak ni dospjeli u prostoriju Vijeća sigurnosti. Teško je očekivati da će se SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina same pomaknuti sa svojih vodećih pozicija. Svaki reformski prijedlog koji bi im mogao uskratiti pravo na veto bi vodeće sile blokirale. I to upravo tim istim vetom.
Jedan svježi prijedlog Francuske bi mogao bar poslužiti za dobar početak. Francuzi, poučeni katastrofama poput genocida u Ruandi, žele u takvim slučajevima ukinuti pravo veta. To bi Vijeću sigurnosti pomoglo da, odlukom većine u vijeću, može djelovati u slučajevima poput humanitarnih katastrofa. No pogled na dugi niz propalih pokušaja reformiranja Vijeća sigurnosti daje razloga za pesimizam. Čak i ovaj oprezni pokušaj promjena bi mogao zapeti u zupčaniku egoistične politike vlastitih interesa.