Žalosna predstava EU-a

Pobjede izgledaju drugačije, pogotovo uzmemo li u obzir da su nekoliko dana uoči izbora u tri njemačke savezne pokrajine Angeli Merkel bile prijeko potrebne dobre vijesti na naslovnicama. Nešto u stilu: Okončana izbjeglička kriza! Pošto ona nije okončana, kancelarka se morala pohvaliti barem nekim napretkom, pa sada ponudu Turske o preuzimanju ilegalnih izbjeglica prodaje kao „veliki uspjeh“. Jer „kvalitativni napredak“ nema tako bombastičan prizvuk u predizbornoj kampanji. Premda se nakon ovih posljednjih dvanaest sati pregovora u Bruxellesu i nije moglo očekivati puno više. Turski prijedlog je bio brz hitac iz kuka – previše pitanja je ostalo otvoreno.

Što god napravi – krivo napravi?

I ovaj put su istočnoeuropske zemlje imale osjećaj da su ih Nijemci svojim prijedlogom doveli u nezgodnu situaciju. Kancelarka je to doduše demantirala, ali i pored toga neke vlade svuda vide njezin utjecaj i zato negoduju. Mađarska se ponovo buni zbog preseljenja Sirijaca u Europu i Budimpešta ne odustaje od svoje borbe protiv „stranog“.

I zaista, turskom prijedlogu nedostaje datum početka preuzimanja svih novih izbjeglica koje su u Europu stigle preko Grčke. Naravno da je nekim zemljama-članicama cijena zato bila previsoka. Još tri milijarde za sirijske izbjeglice koje žive u Turskoj? Ukidanje viza već za tri mjeseca? Ubrzanje pregovora o pristupu? Svakom od tih prijedloga se ponešto može zamjeriti. Pritom se svi slažu da Europu treba što prije hermetički zatvoriti kako ne bi dolazile nove izbjeglice. Ali, Austrija i balkanske zemlje smatraju da je zatvaranje granice između Grčke i Makedonije oprobano sredstvo – koje funkcionira i bez pravljenja daljnjih ustupaka Turskoj.

Kraj vrijednosti

Na samitu je izostala debata o tome kako se uopće može trgovati s Turskom kada se tamo provokativno ukida sloboda tiska. Zbog toga je zapravo trebalo odmah prekinuti pregovore - osim tako taj kriterij nije na brzinu odstranjen iz kataloga temeljnih vrijednosti EU-a. A to ne bi bilo čudno, jer je EU jako stalo do dogovora koji će joj skinuti s vrata nove izbjeglice. U svakom slučaju, kritika na račun Turske i njenih antidemokratskih poteza i povreda ljudskih prava bila je suzdržana kao nekada prema Kini. Vrijednosti su u EU bitne, ali očito samo kada se ne održava nikakav samit.

Isto tako brzo i temeljno je sahranjena i humanost. Ni riječi o tome što će biti s očajnim ljudima koji su „zaglavili“ u Idomeniju (naslovna fotografija). Ni riječi o tome da se Tursku samo uvjetno može smatrati sigurnom trećom zemljom, te da ona nije pravna država, kao što je upravo i dokazala.

Hoće li Turska ubuduće i odbjegle Iračane samo vraćati preko granice natrag u pravcu Mossula? Ili sve afganistanske izbjeglice jednostavno transportnim avionima prebacivati u Kabul? Hoće li i Irance po kratkom postupku vraćati kući?

U Njemačkoj postoji pravo na provjeru individualnih razloga za traženje azila, a EU se obavezala na poštivanje Ženevske konvencije. Sve to je postalo nevažno, jer je jedini cilj smanjivanje broja izbjeglica na nulu. Približavamo se idealu desničarskih populista – tvrđavi Europi. Nakon što je EU primila milijun izbjeglica, uspela je svađama dovesti u pitanje vlastitu budućnost, spremna je na sklapanje prljavih poslova s Turskom i zatvara svoje granice. To je u svakom pogledu žalosna predstava.