Koncesije bez građanske kontrole - lako kvarljiva roba

Koncesioniranje raznih javnih dobara u Hrvatskoj godinama se doživljavalo kao stanoviti vid pouzdanog generatora za afere. No tek s masovnom reakcijom građanstva na slučaj plaže Zlatni rat u Bolu na otoku Braču, ocrtane su realne proporcije iritacije naroda oko te profiterske pojave. Jedna slika dobro ilustrira pripadajući kontekst: župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja angažirao je privatnu zaštitarsku agenciju da osigurava sastanak na kojem će se tematizirati odluka o dodjeli koncesije za bračku plažu jednoj nepoznatoj i, po svemu sudeći, krajnje dubioznoj firmi iz Zagreba.

Zaštitari pritom nisu sačuvali nikoga ni od čega – predsjednik Vlade RH Andrej Plenković smijenio je uskoro Ževrnju, ne bi li suzbio rastući skandal. Ali, teško su ozlijedili bračkog radijskog novinara koji je došao u Split izvještavati o događaju, čime su otvorena brojna nezaobilazna pitanja. Tko štiti javnost od čestih privatnih otimača narodnog blaga; zašto se o glavnim lokalnim resursima odlučuje na razini županije, a ne u neposrednoj zajednici; kako to da privatni zaštitari osiguravaju javne vlasti umjesto policije; gdje su bili nadređeni državni političari prije izbijanja afere?

Bizarno stajalište političke elite

No pitanje svih pitanja, vezano uz koncesioniranje općenito, međutim, ono je o netransparentnosti ugovaranja i (ne)nadzora provedbe obaveza i prava nad dotičnim resursima. Primjera ima takoreći bezbroj, i zapravo je kudikamo teže pronaći nekompromitiranu koncesiju, pa loš glas već prati i one među korektnijim najmoprimcima. Upravo ta činjenica, a ne toliko sam Zlatni rat, ustvari je podigla narod Brača i Dalmacije na prosvjedne reakcije u ovom slučaju. A pročulo se u medijima i da je u pripremi istinska ofenziva kapitala na hrvatske plaže, od kojih je danas pod koncesijom svega oko desetak posto.

„Zlatni rat je naprosto ogledni primjerak onoga što nam se već dugo dešava“, izjavio je za DW politolog Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, „jer naša politička elita – a tu su slični i HDZ i SDP i ostali veliki 'igrači' – imaju vrlo specifičan odnos prema zajedničkoj nam imovini, lokalnoj i regionalnoj i državnoj. Molim vas, pa oni su sami sebe, dakle vlasti, eksplicitno proglasili nesposobnima za upravljanje javnim resursima!“ Šalaj pritom misli na poznate, čak serijske izjave više hrvatskih političara o tome da je „država najgori gazda“, što doista zvuči jako bizarno.

„Nakon toga slijedi konstatacija da je rješenje jedino u privatizaciji ili njezinom malo blažem, prikrivenom obliku – koncesioniranju. Odbija se pomisao o tome da bi ta dobra mogla ostati pod javnim upravljanjem, u nekoj vrsti društvenog vlasništva, gdje bi zajednica koristila zaradu za svoje potrebe“, kaže Šalaj, dodajući kako je rasplet pri dodjeli koncesija prilično predvidiv: ne vodi se računa o razvikanim tržišnim prioritetima, nego se u odlučivanju više respektiraju tajne provizije, mreže klijentelizma i nepotizma, interesi stranaka i lobija, pa sve završava u netransparentnosti.

I dobar zakon je loš ako se ne primjenjuje

Uostalom, tako je nekako bilo u nizu poznatih slučajeva, od koncesija na crpljenje pitke vode ili na luke i marine. S izbijanjem krize u Agrokoru, primjerice, na površinu je dospjela i vijest da vlasnik te kompanije Ivica Todorić uopće nije plaćao koncesijsku naknadu za otočić Smokvica koji je preuzeo kao još jedno svoje jadransko odmorište. Veliki problem je i sam Zakon o koncesijama s nizom svojih loših točaka, a koje se ne provode ni onda kad zvuče prihvatljivo. Na to je svojedobno na ovom portalu upozoravala i Inge Perko Šeparović, potpredsjednica Hrvatskog pravnog centra.

Ovom prilikom, pak, Perko Šeparović nam je rekla kako je dominacija partikularnih, grupnih interesa nad javnim, česta karakteristika tranzicijskih zemalja koja ugrožava gospodarski i cjelokupni društveni razvoj: „Mora se pritom ipak priznati da smo naknadno unaprijedili naše koncesijsko zakonodavstvo donošenjem triju zakona i prijedlogom četvrtog. Formalno-pravno donesene su tako odredbe koje u većoj mjeri mogu osigurati i unaprijediti ostvarenje javnog interesa. No transparentnost i dalje ne dolazi do izražaja u dovoljnoj mjeri, a pitanje primjene zakona ostaje problem broj jedan."

Snaga direktne akcije

Naša sugovornica, inače sveučilišna profesorica javnog menadžmenta u mirovini, upozorava da alarmirajuće djeluje i odredba u novom nacrtu Zakona o koncesijama. Taj dokument, koji se nalazi pred drugim saborskim čitanjem, prema njezinim je riječima direktno vezan uz – financijsko restrukturiranje Agrokora. Ali, s nedemokratiziranim sustavom i elitama koje ne drže do javnih dobara i društvenih vrijednosti, samo zakonsko slovo očito neće biti dovoljno za progres. Stoga je pred Hrvatskom enigma: što činiti da bi se nadležni, izabrani dužnosnici bolje pobrinuli za zaštitu interesa šire zajednice?

Bero Šalaj smatra da je u svakom slučaju nemoguće izolirano rješavati problem koncesioniranja: „Građani su reakcijom u slučaju Zlatnog rata pokazali da se slične situacije mogu ispravljati samo ako su oni sami dovoljno aktivni, informirani, nepokolebljivi. Inače bi taj skandal prošao bez sankcija, a premijer se ne bi ni osvrnuo na nj. Mi se tek u novije doba polagano organiziramo na tragu te spoznaje o snazi svog utjecaja kroz direktnu akciju." Prema tome, kvalitetni zakoni su dobrodošli, ustvari neophodni, ali sama elita, kao i koncesije, bez izravne kontrole jesu - kvarljiva roba.