Konferencija na Jalti i Novi svjetski poredak

Bila je to fotografija koja je prije 75 godina obišla svijet: rame uz rame sjede britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i sovjetski vođa Jozef Visarionovič Staljin, u foteljama i utonuli u zimske kapute. Ta  slika je trebala simbolizirati jedinstvo velikih sila i nadu u trajan mir nakon završetka Drugog svjetskog rata kojeg je započela nacistička Njemačka.

Fotografija je snimljena u crnomorskom ljetovalištu Jalti, na konferenciji na koju je Sovjetski Savez 4. veljače 1945. pozvao svoje saveznike u borbi protiv nacista. U tom trenutku je Hitlerovo "tisućugodišnje carstvo" stajalo pred raspadom.

Kako podijeliti Njemačku

Na zapadnom frontu su Amerikanci i Britanci usprkos velikom otporu Nijemaca brzo napredovali, na istoku su sovjetske trupe u okviru velike zimske ofenzive došle na 100 kilometara do Berlina. Nešto kasnije, 30. travnja će se Hitler ubiti u svom bunkeru, a 8. svibnja će Njemačka potpisati bezuvjetnu kapitulaciju.

Na Jalti, gdje su ranije ljetovali ruski car i aristokracija, je trebalo nastaviti razgovore započete ranije u Teheranu, prije svega o podjeli i denacifikaciji Njemačke i o uspostavljanju novog svjetskog poretka. U to je spadalo i od strane Zapada forsirano osnivanje Ujedinjenih naroda kao buduće najvažnije globalne organizacije. 

Nada pobjednika u suradnju

Osnovni cilj konferencije: kako uskladiti djelomično različite interese pobjedničkih sila. U tom trenutku komunist Staljin i kapitalisti Roosevelt i Churchill još imaju zajedničkog neprijatelja – Njemačku. Ni dvije godine kasnije će se saveznički trio raspasti u vrijeme hladnog rata.

"Churchill i Roosevelt su cijelo vrijeme rata bili u kontaktu, dopisivali su se i susretali. Staljina su prije toga sreli samo jednom, u Teheranu krajem 1943. Oni su polazili od toga da će se suradnja nastaviti i poslije rata, godinama, čak desetljećima. Zato su bili spremni na kompromise", kaže kelnski povjesničar Jost Dülffer u razgovoru za DW.

Podjela svijeta

Američki i britanski čelnici nisu bili zadovoljni odabirom mjesta konferencije. Osim toga Staljin je ozvučio kompletno područje gdje se konferencija održavala. Ništa nije htio prepustiti slučaju. "S druge strane Roosevelt i Churchill su znali s kim imaju posla. Njima je bilo jasno da brutalni sovjetski diktator želi proširiti svoj utjecaj u Europi. Oni tu nisu imali nikakve iluzije" smatra historičar Wilfried Loth Lot sa Sveučilišta u Duisburgu.

Ali "atmosfera je sve u svemu bila dobra. Ponekad bi se netko naljutio, ustao, nije htio prihvatiti ovo ili ono. Ali sve u svemu se radilo u duhu suradnje", tvrdi Dülffer.

Konferencija i pregovori su trajali do 11. veljače. Na kraju je Churchill uspio Francusku nametnuti kao četvrtu okupacijsku silu u Njemačkoj, a Roosevelt je privolio Staljina na pristanak da se i Sovjetski savez uključi u rad Ujedinjenih naroda i da se Moskva angažira u ratu protiv Japana. A Staljin je dobio pravo da teritorije u Europi, gdje se nalazila sovjetska vojska, priključi u sferu Sovjetskog Saveza.

Njemačka više nikada ne smije ugroziti mir

Osim toga je Staljin dobio i neke teritorije na dalekom istoku na račun Japana i Kine kao i pravo na veto u budućem Vijeću sigurnosti. Konkretna granica Sovjetskog Saveza i Poljske se trebala definirati kasnije, ali je dogovoreno da se kao crta razdvajanja prizna granica iz 1939., kada su Hitler i Staljin još surađivali i prije nego je Njemačka napala Sovjetski Savez.

U završnoj deklaraciji konferencije na Jalti je također zapisano: "Naša je zajednička volja da se unište njemački militarizam i nacionalsocijalizam, kako nikada više Njemačka ne bi bila u stanju ugroziti svjetski mir. Naša namjera nije da se uništi njemački narod, ali samo kada se iskorijeni nacionalsocijalizam i militarizam Nijemci će moći dobiti nadu u bolji život i mjesto u međunarodnoj zajednici naroda."

Kompromisi i otvorena pitanja

Povjesničar Düffler smatra da je u Jalti svatko nešto dobio. "Staljin se nametnuo kada je riječ o granicama, a zapadne sile u postavljanju okvira za svjetski mirovni poredak."

Na kraju su sva trojica jasno rekli da su postigli dobar sporazum, koji je dobar temelj  za budućnost, napominje povjesničar Loth. "To znači da su oni nakon konferencije bili jednako tako optimistični kao i prije nje", kaže.

Ali postojao je i niz pitanja oko kojih nisu postignuta jasna rješenja. Sva trojica su polazila od toga da će konačni dogovor oko Europe biti postignut nakon kraja rata. U tom je smislu Jalta bila samo prijelazna konferencija na kojoj su tek naznačena neka rješenja za budućnost. "Tu još nije postavljen konačni okvir za trajan mir", smatra Loth. To, međutim, nije uspelo ni na konferenciji pola godine kasnije u srpnju 1945. u Potsdamu, i to je pripremilo teren za budući Hladni rat.

Treba nam nova Jalta

Po mišljenju Vilfrida Lotha uz pristanak Moskve na sudjelovanje u radu UN-a najveći doprinos konferencije na Jalti je u spoznaji da pobjedničke sile zajednički moraju snositi odgovornost za budućnost pobijeđene Njemačke. 

Osim toga je Jalta pokazala u kojoj je mjeri važna diplomacija na vrhu, gdje sudjeluju šefovi država i vlada. "U pregovorima o poslijeratnom poretku su na Jalti sudjelovali vođe i pokazalo se da su, kada sjednu zajedno, u stanju uspostaviti međusobno povjerenje i pronađu kompromisna rješenja", kaže Loth. "A kada toga nema, onda nastaju problemi. Dio razloga za Hladni rat je i u činjenici da su ti kontakti kasnije oslabili."

Zbog toga, smatra Jost Dülffer, bilo bi vrijeme da se danas ponovo oživi taj format Jalte, u novom obliku. "Bilo bi razumno da ponovo dođe do neke konferencije velikih sila", tvrdi Dülffer. Po njegovom mišljenju bi bilo važno "da se razvije zajednička svijest o tome da je moguć neki novi mirovni poredak. To nam danas opet treba."