Konferencija u Riju - veliko razočarenje

"Mi ohrabrujemo...", "mi odajemo priznanje...", "mi pozivamo sve vlade..." Završna deklaracija konferencije u Riju je puna ovakvih formulacija . Tri dana su ministri, premijeri i predsjednici država defilirali službenim podijem i držali pripremljene govore. U velikoj grupi se više nije pregovaralo, možda su samo još iza kulisa, u radnim grupama, uglavljivani sitni detalji. Završnu izjavu je brazilska vlada progurala još prije početka skupa. A iz straha od fijaska poput onoga na konferenciji o klimi u Kopenhagenu 2009., kada se sudionici nisu mogli dogovoriti oko završnog dokumenta, ovoga puta su svi brže-bolje stavili svoj potpis na papir.

Međusobno optuživanje

Svjetska zajednica u Riju se našla pred hrpom krhotina, a krivicu za njih su predstavnici vlada i humanitarnih i ekoloških organizacija prebacivali jedni na druge kao tenisku lopticu preko mreže. Ministar za okoliš Peter Altmaier (CDU) koji je predvodio njemačku delegaciju u Rio de Janeiru izrazio je razočarenje stavom nevladinih organizacija i udruga za zaštitu okoliša. One su, kako je rekao, samo nekoliko tjedna prije početka summita predstavili konkretne prijedloge kao, na primjer, zahtjev za ukidanjem subvencija za fosilna goriva. "Ali vi ne možete u roku od nekoliko minuta ili sati mijenjati stvari, ako to niste mjesecima prije dobro pripremili", objašnjava Altmaier.

Martin Kaiser, šef sekcije za klimatsku politiku Greenpeacea, vraća lopticu Altmaieru tvrdeći da su Njemačka i Europa suodgovorne za činjenicu da je summit u Riju propao: "Da je njemačkoj kancelarki i drugim europskim šefovima država ova stvar bila važna, onda bi bili ostavili tekst završne deklaracije otvorenim i tako ostavili mogućnost da se o bitnim točkama doista pregovara na summitu."

Brazilska ministrica za okoliš Izabelle Teixeira decidirano odbacuje kritike na račun konferencije. Lako je, kaže ona, tvrditi da završni dokument nije dovoljno ambiciozan, ali "nitko ovdje nije bio voljan staviti na stol dodatni novac".

Spas u "zelenoj ekonomiji"

Završna deklaracija iz Rija ima 50 stranica naslovljenih: "Budućnost koju želimo". U stupcu stvari koje su postignute je podizanje važnosti UN-ovog programa za zaštitu okoliša (UNEP), definiranje ciljeva održivog razvoja do 2015. i jasna potpora "zelenoj ekonomiji". I ministar Altmaier, međutim, priznaje da je konačan rezultat "mješovit", da velika očekivanja nisu ispunjena i da ima razočarenja.

Europska unija sada se namjerava na Generalnoj skupštini založiti da program za okoliš sa sjedištem u Keniji bude podignut na razinu punopravne UN-ove organizacije. Taj korak koji bi imao za posljedicu da u UNEP-u sudjeluju automatski sve članice UN-a značio bi u prvoj liniji da ministri za okoliš svih člaica UN-a imaju vlastiti forum pa tako i više utjecaja na svjetsku gospodarsku politiku, objašnjava direktor UNEP-a Achim Steiner.

Summit odgoda

Što se ostaloga tiče, "Rio+20" se pokazao kao summit odgoda. Tako je odgođen dogovor oko zaštite mora koji bi trebao regulirati prije svega ulov ribe i eksploataciju sirovina s morskog dna. Odgođeno je i konačno definiranje ciljeva održivog razvoja (SDGs) koji bi se nakon 2015. godine trebali voditi kao milenijski ciljevi (MDGs). Sporazum je samo postignut oko toga da se u ciljeve održivog razvoja (SDGs) mora uključiti i obveza industrijskih zemalja da paze u održivi razvoj.

I tu se zatvara krug argumentacije: "zelena ekonomija" je - tako glasi službeni stav UN-a - ključ za ekološki podnošljivi rast potreban da bi se osigurala nova radna mjesta. I tu, međutim, završni dokument, ostaje neprecizan: koncept bi trebao pomoći da se suzbije siromaštvo i omogući održivi razvoij, ali konkretnih prijedloga kako to ostvariti - nema. Nisu čak niti formulirani neki konkretni ciljevi.

Ujedinjeni narodi su jaki samo onoliko koliko njihove članice to dopuštaju - to je često ponavljano u Riju. Sudionici su na konferenciji izrazili optimizam naspram mogućnosti da se u budućnosti stvaraju novi savezi između vlada, civilnog društva i gospodarstva. Njemački ministar za razvoj Dirk Niebel je poručio da bi bi trebalo dogoditi ono što se dogodilo s Njemačkom u Europi (misleći vjerojatno prije svega na promjenu energetske politike) - da si svatko zada ambiciozne ciljeve u nadi da će ga ostali slijediti.