Klima Kopenhagen E
15. prosinca 2009Sve donedavno malo tko je uopće znao da Tuvalu postoji. No, sada, nakon što su se otočne države u Tihom oceanu udružile u savez OASIS, i sudionicima UN-ove konferencije u Kopenhagenu je postalo jasno da se važne odluke više ne mogu donositi mimo malih zemlja. Delegacija Tuvalua je zatražila prekid rasprave sve dok se ne razjasni pitanje pravne obvezatnosti budućeg sporazuma o zaštiti klime.
Traži se obvezujući sporazum
No, nisu samo otočne državice nastupile samouvjereno. I zemlje u razvoju i nerazvijene zemlje, članice skupine G77, jasno su pokazale da se odluke ne mogu donositi bez njihovog utjecaja. Za mnoge siromašne države zaustavljanje klimatskih promjena doslovce znači pitanje njihovog opstanka. Tu se ne radi o dobrovoljnoj humanitarnoj pomoći bogatih, nego o financijskoj pomoći koja neće ostati samo mrtvo slovo na papiru. Tilman Santorius iz njemačke zaklade Heinrich Böll već godinama promatra taj fenomen: "Zadnje dvije godine pregovora o klimi su pokazale da su zemlje u razvoju nastupale sve suverenije. To je velika promjena u odnosu na ranije, prije svega što se tiče konstruktivnosti. Ranije su većinom samo blokirale, no sada su vrlo zainteresirane za sklapanje razumnog sporazuma."
"Razumni sporazum" za zemlje u razvoju znači prije svega "obvezujući sporazum". Obvezujuće ciljeve do sada je sadržavao samo Sporazum iz Kyota. Baš zato Tuvalu u Kopenhagenu vrši pritisak na sudionike da se i u novi dokument ugradi istovjetna odredba. I afričke države traže nastavak Sporazuma iz Kyota. Pri tome je svima poznato da može proći vrlo mnogo vremena dok novi sporazum ne stupi na snagu. Onaj iz Kyota je usvojen 1997, ali je na snagu stupio tek 2005. - punih osam godina kasnije. Osim toga, jedan od najvećih zagađivača, Sjedinjene Američke Države, nikada ga nije potpisao.
Sada su na redu industrijske države
No, mnogi smatraju da nije dovoljno samo sklapanje sporazuma, nego da bi UN trebao usvojiti i konvenciju o klimi i ekologiji, poput one o ljudskim prvima. Bolivijski veleposlanik pri UN-u Pablo Soron Romero Orozca objašnjava: "Za rješavanje naših problema moramo stvoriti nove međunarodne zakonske okvire koji se ne odnose samo na ljudska prava, nego i na pravo prirode. Moramo pronaći novu ravnotežu."
Sada su na redu industrijske države, smatra Jan Kowalzik iz njemačkog ogranka humanitarne organizacije Oxfam: "To nije pitanje razvojne pomoći, nego globalne raspodjele tereta. I Kina je signalizirala da će se priključiti ako ćemo joj pomoći tehnologijom. Ona kaže kako ne vidi razloga da se uspori njezin razvoj i suzbijanje siromaštva samo zato što su industrijske države 200 godina uništavale klimu."
G77, male otočne državice, siromašne zemlje i Kina traže ozbiljna obećanja. Jer, na kraju krajeva, upravo su oni ti koji već danas plaćaju visoku cijenu klimatskih promjena, a tako će vjerojatno biti i ubuduće.
Autorica: Helle Jeppesen/Andrea Jung-Grimm
Odg. ur.: A. Šubić