Korida, Katalonija i neovisnost

Sunčano nedjeljno popodne, prvi dan listopada. Iako se u Kataloniji održava turbulentni referendum, ja sjedim u gradskoj areni za koridu u Granadi. Slavi se završetak škole! Mnoštvo šareno obučenih učenika koji konačno mogu da pokazati što su naučili - ubijanje ozlijeđenih i izgubljenih bikova.

Goya, Hemingway Picasso - svi oni su bili fascinirani koridom. Borba s bikom je metafora umjetnosti, čak i samog života. Ali suvremeni stanovnici Katalonije to vide drugačije. Skupština španjolske Autonomne zajednice Katalonije je 2010. godine zabranila koridu.

Šest godina kasnije, španjolski ustavni sud proglasio je ovu zabranu nezakonitom. Suci su dali za pravo interpretaciji središnje vlade u Madridu, koja koridu opisuje kao nacionalno kulturno nasljeđe, patrimonio cultural. Iznenađujuća presuda: prema statistikama s novinskog portala Eldiario, samo svaki deseti građanin Španjolske je ikada bio na koridi.

Paternalizam centralne vlade

Dok sam napuštao arenu, osjećao sam mješavinu bijesa i zbunjenosti. I morao sam se upitati: Što drugo preostaje stanovnicima Katalonije nego da odbace patrimonio uključujući i španjolsku nacionalnost i zamjene je katalonskom?

Borba oko koride je dojmljiv primjer kako nacionalna politika može inicijative važne ljudima iz određene regije, transformirati u frustrirajuće iskustvo paternalizma. Katalonija je posljednjih godina bila suočena s nizom takvih kolektivnih iskustava.

Televizijski govor Mariana Rajoya na dan referenduma u ​​Kataloniji odgovara tom obrascu. "Govorim vam kao premijer španjolske vlade", rekao je on. "Španjolska je velika nacija, jedna od najstarijih u Europi i jedna od najrazvijenih u svijetu (...), to je naša nacija". I kao da to nije bilo dovoljno, premijer je bukvalno pljunuo u lice mnogima koji su tog dana stajali u redu za glasanje, rekavši da „referenduma uopće nije bilo."

Štetni stereotipi na sve strane

Ali ni druga strana nije nevina. Nekoliko dana kasnije, razgovarao sam s jednim učiteljem iz Granade. "Nikada nisam bio nacionalist", uvjeravao me, "ali ne dozvoljavam da me kao Andaluzijca nazivaju ljenjivcem koji se navodno cijeli dan sunča i loče na račun Katalonije".

Uvijek ista slika koju koriste nacionalisti širom kontinenta: "Mi" smo jaka, sposobna nacija. "Mi" se želimo izolirati od siromašnih, od izbjeglica, ukratko, od svih "drugih", odnosno svih onih koji nam žele isisati naše "bogatstvo".

Za katalonske pristalice neovisnosti, Andaluzija je kriva za sve. Poznato je da ta ekonomski jaka regija prelijeva sredstava u "strukturno slab" poljoprivredni jug Španjolske. "Nismo odabrali strukturu naše poljoprivrede", nastavlja moj sugovornik. On mi govori o dugoj tradiciji borbe lokalnih seljaka sa zemljoposjednicima ili s korupcijom. "Ne treba nam novac iz Katalonije, a ni iz EU-a, potrebna nam je agrarna reforma."

Fiktivna neovisnost

Koliko varljiva može biti slika neovisne, ekonomski jake regije, pokazuje odlazak kompanija iz Katalonije poslije 1. listopada: riječ je više od 1.300 kompanija, među njima velike banke, proizvodna i uslužna poduzeća. I bit će ih još više.

"Koncept neovisnosti je donio mnogo patnje na svijetu. Nitko nije neovisan. Ni čovjek ni narod. Svi smo mi solidarna bića", napisao je autor Max Aub koji piše na španjolskom. To je banalno, ali možda vrijedi ponoviti: ​​Svatko od nas živi u ovisnosti, kao pojedinac, kao dio grupe, u svakoj političkoj strukturi - bez obzira na granice.

I tako je svaka politička neovisnost relativna. Političari to dobro znaju. Ako tvrde nešto drugačije, oni su jednostavno cinični.

Za nadnacionalnu Europu

Što zapravo sprječava političare obje strane da otvore pregovore o uvjetima spomenute solidarnosti? Katalonija se neće preseliti na Mars, ostaje tamo gdje je: između Španjolske i Francuske.

Ja sam uvjereni Europljanin. Katalonija i korida su za mene simboli toga da se kultura i identitet moraju definirati na regionalnoj razini. Nacionalna neovisnost je laž.

Nadnacionalna Europa, kao što bi bila jedna Europska republika, konačno bi bila u mogućnosti građanima našeg kontinenta ponuditi odgovarajuće oblike samoopredjeljenja. Paradoksalno, za ovu nadnacionalnu strukturu je više ljudi nego što bi netko pomislio: prošlog vikenda sam razgovarao sa starijim gostioničarom iz predgrađa Granade. Pitao sam ga što misli o Kataloniji. "Neko vrijeme će se boriti, ali sve će ostati po starom", rekao je, a kada je saznao da živim u Berlinu, on je dodao: "Na kraju sve ionako odlučuje tvoja Angela Merkel. Razlika između tebe i mene je samo ta što ju ti možeš birati, a ja ne. "

*Stanislaw Strasburger, rođen je 1975. u Varšavi. Radi kao pisac i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.