Kraj istočnonjemačkom prisluškivanju

"Štit i mač partije" - s tom samopredodžbom je otkad je uspostavljeno 1950. godine radilo Ministarstvo za državnu sigurnost Njemačke Demokratske Republike (DDR). U praksi je to značilo: špijuniranje, potlačivanje, sijanje sumnje. Glavna ciljna skupina: vlastito stanovništvo. Stasi, kako je stanovništvo zvalo to ministarstvo - STAatsSIcherheitsdienst (Služba državne sigurnosti), bio je najvažniji sustav ranog upozorenja i aparat za ugnjetavanje u rukama Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED).

"Ponesite sa sobom vapno i cigle!"

Pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine Stasi ipak ne može spriječiti.A time ni vlastitu propast.Devet dana nakon iznenađujućeg otvaranja granice, DDR-ova tajna policija je preimenovana u Službu za nacionalnu sigurnost (AfNS). Novo ime, stari sustav - tako to tada vidi velika većina 17 milijuna istočnih Nijemaca.

15. siječnja 1990. je Stasi glavna tema na sjednici Središnjeg okruglog stola u Berlinu. Predstavnici starog režima za vrijeme šefa vlade Hansa Modrowa skupa s građanskim aktivistima raspravljaju o budućnosti oronulog DDR-a. Tog dana grupa građanskih aktivista okupljenih u Novom forumu  poziva na prosvjede ispred središnjice Stasija. "Donesite vapno i cigle!", piše na jednom letku. Žele simbolično  zidom izolirati tajnu službu. Juriš na središnjicu "maštom i bez nasilja".

"Država nije još dala ostavku"

Tisuće građana slijedi taj poziv, među njima je i Arno Polzin iz Istočnog Berlina. Jedan detalj tadašnji 27-godišnjak nikad neće zaboraviti: "Činjenicu da ste mogli nekažnjeno ući u taj kompleks." Nema otpora, nema kontrola. Naprotiv. Kad je Polzin stupio u središnjicu Stasija, koja je desetljećima bila hermetično ograđena, na najvišem katu jedne od zgrada je ugledao uniformiranog policajca. Očito nisu bili tu kako bi ljude zastrašili ili ih istjerali, kaže Polzin u razgovoru za DW, već su sa "zanimanjem i radoznalošću" pratili što se dolje događa. To je za Polzina bila simbolična slika.

A sve je počelo oko 300 kilometara jugozapadno od Berlina. U Erfurtu je umjetnica Gabrile Stötzer s jednom skupinom žena već 4. prosinca 1989. bila organizirala okupaciju lokalne zgrade Stasija. Granice između Istoka i Zapada su u tom trenutku, doduše, bile otvorene, ali one su sumnjale u mir. "Država još nije bila dala ostavku", kaže Gabriele Stötzer u razgovoru za Deutsche Welle. Policija, vojska i Stasi su, navodi ona, bili još uvijek naoružani. "Tama koja se nadvila nad DDR-om je još uvijek bila tu"  

Unatoč tome su te žene skupile svu svoju hrabrost i zatražile ulaz u zgradu Stasija - i vrata su se doista otvorila. Začuđenim uposlenicima su objasnile što žele: "Vi ste za nas pravili dosjee, to je naše vlasništvo. To sada želimo spasiti. Želimo vidjeti hoćete li to uništiti."

Informirale gradonačelnika

Nisu se plašile, kaže Gabriele Stötzer. Njihov cilj je, ističe, bio jasan, stalno je bilo nešto što se trebalo uraditi. Te žene su vršile planirane akcije. Koliko god to zvučalo ludo, one su prethodno informirale gradonačelnika o predstojećoj akciji. A državnom odvjetniku su uputile zahtjev da zapečati prostorije Stasija kako bi se spasili dosjei. "Znale smo da je i to veliko blago, naše blago." Njihovi životi su zapisani u tim dosjeima, argumentirale su, a time je Stasi nastojao vladati nad njima, priča Gabriele Stötzer. U očima Stasija je ta tada mlada žena već rano bila državna neprijateljica. Njezin prijestup: prosvjedovala je 1976. zajedno s drugim građanskim aktivistima protiv oduzimanja državljanstva glazbeniku Wolfu Biermannu. Za to je Gabriele Stötzer osuđena na godinu dana zatvora u ženskom zatvoru Hoheneck.

Unatoč kazni, ona je odbila odseliti se u Zapadnu Njemačku te se za svoju egzistenciju u DDR-u borila kao slobodna umjetnica. Stasi ju je i dalje nadzirao. Način na koji su ona i istomišljenici u vrijeme koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida srušili tajnu službu, Gabriele Stötzer još i danas smatra "genijalnim" i "veličanstvenim". U čitavom tadašnjem DDR-u se proširila vijest iz Erfurta koja se doimala nevjerojatnom - da su građani ušli u Stasijeve zgrade i da se u njih ne puca.

Samo u Berlinu je taj proces trajao duže. Markus Meckel, koji je 1990. nakratko bio ministar vanjskih poslova DDR-a nakon prvih slobodnih izbora, za to ima objašnjenje koje zvuči uvjerljivo. DDR je bio centralistička država, kaže on, i u Berlinu je bilo "sjedište moći", pa tako i "represivnog aparata". A Stasi se mogao ukloniti samo tako što bi se sama vlada oslabila, navodi Meckel. Taj trenutak je došao 15. siječnja 1990. godine.

Kapitulacija šefa vlade Hansa Modrowa

Tri dana nakon juriša na Stasijevu središnjicu, zadnji komunistički šef vlade DDR-a Hans Modrow popušta i naređuje da se rasformira tajna služba. "Velika zasluga" DDR-ove narodne skupštine, odnosno parlamenta je bila da su Stasijevi dosjei nakon toga otvoreni, kaže Meckel u razgovoru za DW. To je odlučeno unatoč protivljenju iz Zapadne Njemačke, navodi Meckel.

Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl je radije htio te dosjee držati pod ključem. Kako bi se to spriječilo, Arno Polzin i istomišljenici su u rujnu 1990. drugi put krenuli u juriš na Stasijev kompleks u Berlinu - uspješno. Najvažniji cilj građanskih aktivista je postignut: "Moj dosje pripada meni." U tom trenutku Arno Polzin je strahovao da bi zapadnonjemačke tajne službe mogle dobiti uvid u dosjee "prije nego što DDR-ovi građanski aktivisti uopće budu imali šanse saznati što se tu događalo."

Bez angažmana građanskih aktivista raspuštanje Stasija i otvaranje dosjea jedva da bi bilo zamislivo. Stasijevi dosjei će, kako je odlučeno 2019., srednjoročno svoje mjesto zauzeti u saveznom arhivu. Zadnji DDR-ov ministar vanjskih poslova Markus Meckel to smatra dobrim rješenjem i ističe kako ovaj slučaj može biti uzor za druge zemlje bivšeg Istočnog bloka koje su slijedile njemački primjer. Juriš na središnjicu Stasija 15. siječnja 1990. za njega ima posebno povijesno značenje: "To je bilo veliko djelo koje je važno i koje se mora zapisati i zapamtiti."