Krim – povijesna bačva baruta

U Republici Krim 58 posto stanovništva čine Rusi, 24 posto Ukrajinci i 12 posto stanovništva čine krimski Tatari. Danas najmalobrojniji od te tri etničke grupe, Tatari su najduže vladali ovim poluotokom – njihov Krimski kanat je postojao od 1441. do sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljeća. Najveći dio tog razdoblja je proveo kao vazalni dio Osmanskog carstva, da bi 1772. ponovo postao neovisan. Rusija je za vrijeme vladavine Katarine Velike pripojila Krim 1783. Za sve to vrijeme, Sevastopolj je slovio kao odskočna daska za kopnene i pomorske putove ka turskom carstvu. 1921. se stvara Autonomna Krimska Socijalistička Republika u sastavu SSSR-a. 1954. godine, tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov je odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini.

„Dodjela“ Ukrajini

Od tog trenutka, sudbina Krimskog poluotoka je vezana za Ukrajinu. Razlozi zbog kojih je Hruščov dodijelio Krim Ukrajini, do danas nisu sasvim razjašnjeni, jer je taj potez predstavljao zapravo kršenje sovjetskog ustava. Hruščov je to učinio na 300-tu godišnjicu Perejaslavskog sporazuma kojim su Kozaci iz Zaporožja zakleli na vjernost ruskom caru Alekseju Prvom. Iako ta godišnjica navodi na povijesno-moralna tumačenja poteza sovjetskog predsjednika, Sergej Hruščov, sin Nikite Hruščova, tvrdi da se njegov otac rukovodio praktičnim ekonomskim razlozima: tada su, naime, bili u planu kanali za brodarski promet između Volge i Krima, pa je bilo praktičnije da se tim projektom bavi samo jedna sovjetska republika – Ukrajina – a ne dvije, što bi bio slučaj da je Krim i dalje pripadao Republici Rusiji. Naravno, Hruščov tada nije slutio da će se SSSR jednog dana raspasti i da će između Rusije i Ukrajine jednog dana biti povučena državna granica.

Za vrijeme sovjetske vlasti krimski Tatari su bili masovno deportirani iz te oblasti dalje na istok – masovno optuženi za kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu. 1967. sovjetska država je jednim dekretom povukla optužnicu protiv Tatara ali nije učinila ništa da ih obešteti ili vrati na Krim. Njihov povratak je počeo tek s Perestrojskom sredinom 80-ih godina. Tako je Krim danas centar islama u Ukrajini.

Ugovor o Sevastopolju

Mnogi Rusi se sada nadaju da je možda došao trenutak da se „revidira“ odluka Nikite Hruščova i Krim vrati „majci“ Rusiji – pri čemu većina takvih „nostalgičara“ do danas nije prežalila ni izlazak Ukrajine iz zajedničke države. Na Krimu tako može eskalirati i sukob oko nasljeđa bivšeg Sovjetskog saveza. Ukrajina naravno ne želi ni razgovarati o vraćanju Krima Rusiji. Po raspadu SSSR, ukrajinska vlada je odlučila Rusiji ustupiti luku Sevastopolj na korištenje – jer Rusija nije imala vlastitu luku za svoju Crnomorsku flotu. Prvo je sklopljen ugovor sa važenjem do 2017. godine, a 2012. su se predsjednici Rusije i Ukrajine, Vladimir Putin i Viktor Janukovič, dogovorili oko produženja za 25 godina. Putin je Ukrajini zauzvrat snizio cijenu plina. Ovaj ugovor je važan i zbog toga što je njegovim potpisivanjem Rusija priznala pripadnost Krima Ukrajini.

Miješanje više problema

Tako se sada u društvenu i političku revoluciju u Kijevu umiješalo i pitanje Krima tj. kome pripada ovaj poluotok, a kome Rusi koji tamo žive i masovno dobivaju putovnice od Rusije. Istočno od Dnjepra žive ljudi čiji su pogledi mahom uprti u Moskvu, zapadno od Kijeva su stanovnici Ukrajine uglavnom okrenuti ka Europskoj uniji. Ne treba zaboraviti ni Tatare koji pamte više od 300 godina svoje vladavine krimskom oblašću. Krim i Sevastopolj su pri tome i dalje važni elementi ruskog nacionalnog ponosa – na tom mjestu su ruski vojnici pružali otpor francuskim i engleskim vojskama, bjelogardistima i njihovim saveznicima, kao i njemačkom Wehrmachtu. A to nije manje važno od činjenice da je Sevastopolj baza Crnomorske flote Vladimira Putina – koja se sada nalazi u stanju povišene pripravnosti.