Kurdinje u borbi za autonomiju u Siriji

Odred je postrojen kao u svakoj drugoj vojsci: u stavu mirno, pogled usmjeren naprijed, a puška uz nogu. Makar se još ponegdje vidi civilni dio odjeće, tih 200 vojnikinja su pripadnice takozvanih Narodnih oslobodilačkih snaga Kurda u Siriji. "Ovo je vojno zapovjedno mjesto naše brigade. Danas je sazvan zbor i zato smo se sve sastale ovdje", objašnjava Varsin.

25 godišnja djevojka se prije otprilike godinu dana priključila kurdskoj miliciji u Siriji. Ona dolazi nedaleko od Kamišlija, neslužbenog glavnog grada provincije Rojava na sjeveru Sirije gdje većinu stanovništva čini kurdska manjina. Iako nema sumnje kojeg je spola, Varsin je obučena kao muškarac: osim oružja nosi pancirni prsluk i tradicionalnu maramu arapskih muškaraca, kufiju. Naravno, njena je sa crnim uzorkom jer i Kurdistan želi biti parlamentarna demokracija. Kufija sa crvenim uzorkom u pravilu znači da ta osoba dolazi iz zemlje koja je monarhija.

"Pobjegli su čim su nas vidjeli"

Pored Varsine je i Roj, nježna mlada žena koja se vratila s granice prema Iraku. Tamo se borila protiv snaga Fronte Al Nusre, radikalnih jedinica bliskih Al Kaidi koje žele i Siriju pretvoriti u Božju državu. Ali priznaje da to nisu bile baš žestoke borbe: "Jedva da smo i vidjeli islamiste jer su uvijek bježali daleko ispred nas, sve dok ih na koncu nismo protjerali." Ali prije borbi protiv ekstremista se i ona borila protiv snaga diktatora Asada.

Ova kurdska milicija je osnovana 2012. kako bi spriječila da oružani sukobi u Siriji dospiju i na njihovo područje. Oni su zapravo vojni ogranak najsnažnije kurdske političke stranke u Siriji Partiya Yekitîya Demokrat (Stranka demokratske unije PYD), ali ovo nisu vremena za političke rasprave.

Jer, čitava regija je već mjesecima praktično odsječena od svijeta jer i težnje Kurda u Siriji za većom autonomijom se u susjednim zemljama ne prihvaća baš sa simpatijama. Turska već ionako ima problema s tamošnjim Kurdima i strahuje da bi uspjeh sirijskih Kurda pobudio nade u vlastitu autonomiju. Čak niti Kurdi u Iraku nisu jedinstveni prema borbi njihovih sunarodnjaka u Siriji.

Lijepe riječi, ali su ipak sami

Jer, mnogi irački Kurdi dobro žive od izvoza nafte u Tursku i ne žele ugroziti dobre odnose prema Ankari. S druge strane, službeni Bagdad načelno pozdravlja njihovu borbu za samostalnost, ali ipak pažljivo prati tko će na koncu doista vladati u Siriji pa se tako radije ne miješa u unutarnje sukobe.

Sve u svemu, Kurdi u Siriji su shvatili kako ovise sami o sebi i da će se, ako zatreba, morati sami braniti i oružjem. Mnogi su se dragovoljno priključili tamošnjim oružanim snagama, baš kao što su to učinile Roj i Varsin. "U prvom redu smo ovdje jer je napadnuta naša domovina i želimo je obraniti. To je stvar odgovornosti. Nitko nas nije silio, to činimo svojom voljom", objašnjava nam Kanda koja se priključila našem razgovoru (na naslovnoj fotografiji su sve tri vojnikinje).

Ona je članica Vojnog vijeća i sa svojom dvadeset i jednom godinom je već zapovjednica. Govori bez predaha i čini se da odlično obučena u ideologiji i retorici kurdskih boraca. "Moji roditelji su ponosni na mene, podržavaju me i motiviraju i uvjereni su da činim pravu stvar. Čak i ako poginem, to neće prihvatiti negativno, nego će reći; ona je pala za mir i demokraciju."

Uzor i za druge žene

Ostale djevojke i žene u uniformi pažljivo slušaju svoju zapovjednicu, ali nisu u stanju i same za takve ideološke tirade. Osamnaestogodišnjoj Eilem po djetinjastom licu i krhkog stasa jedva pristaje uniforma i strojnica koju nosi, a i priznaje da je nakon mature imala sasvim drugih planova: "Željela sam studirati arapski jer se do sad tu govorio samo taj jezik. Kurdski nije bio prihvaćen kao službeni jezik niti se učio u školi. Bila sam sigurna kako ću sa takvom diplomom naći posao čak i u Asadovom režimu, jer su nastavnice arapskog bile tražene."

Ambicije Eilem rječito govore i o dosadašnjem stavu Kurda u Siriji. Za razliku od Turske ili Iraka, oni su u Siriji razmjerno malobrojni pa su tako i izbjegavali sukobe sa sirijskim vlastodršcem u Damasku. Ali obzirom na okolnosti, sad i Kurdi vjeruju kako bi mogli ostvariti autonomiju u području na kojem žive.

U tome prednjače žene. Više od trećine od oko 45 tisuća boraca kurdske milicije su vojnikinje, a tu emancipaciju gorljivo zagovara i Eilem: "Baš kod nas su se žene gledale drugim očima. Bile su iskorištavane i potlačene, muškarci su nas smatrali manje vrijednim bićima. Sad imamo priliku pokazati da i mi nešto možemo. Ne želimo biti uzor samo za Kurde, nego i za žene drugih etničkih skupina, osobito za Arape."

"Kod nas muškarci traže svoju kvotu"

Brojne dragovoljke pod oružjem su i politički ogranak kurdske stranke navele na drugačiji odnos prema ženama. Kao rijetko koja stranka u toj regiji, PYD je odredila kako 40% dužnosnika na svim razinama moraju biti žene. Asja Abdulah je dopredsjednica stranke i hvali utjecaj žena: "Mi žene smo postale mjerilo. U međuvremenu smo u nekim područjima toliko utjecajne da sad muškarci traže kvotu za njih."

Asja Abdulah se smješka dok to govori, jer naravno da se toliki utjecaj žena ne dopada svima. Pored nje sjedi i predstavnik Visokog vijeća Kurda, političkog tijela koje upravlja regijom. I on se smješka na riječi njegove suradnice, ali i radije ništa ne govori.

Velik uzor za Kurdinje je legendarni kurdski vođa koji već 15 godina sjedi u turskom zatvoru, Abdulah Öcalan. On je 20 godina svog života u izbjeglištvu proveo u Siriji i uvijek iznova se zalagao za veći utjecaj žena u političkom životu. Još uvijek njegova fotografija visi u mnogim dnevnim sobama Kurda u Siriji, a na zidovima zgrada uvijek iznova se može vidjeti grafit "Apo", nadimak Öcalana.

I žene i muškarci kurdske manjine u Siriji vjeruju kako su, ovako ili onako, postali čimbenik s kojim se sada mora računati i koji zaslužuje autonomiju. Time bi mogli biti dobitnici u ovim sirijskim ratnim danima, ali dobro znaju kako će biti teško doista ostvariti ono što su izvojevali borbom. Jer, sve ovisi o interesima susjednih zemalja, a među njima Kurdi nemaju osobito mnogo prijatelja.