Kućica za obitelj Ognjenović

Ralica prti stazu dok krupne pahulje neumorno bijele banijski kraj. Treba se probiti od Dvora do Švrakarice, zabačenog sela na uzvisini Zrinske gore, na 234 metra nadmorske visine. Lokalni je to put, nije u prioritetu čišćenja, a valja što prije dopremiti mobilnu kućicu obitelji Ognjenović. Vuče je traktor. Za njima i dva osobna automobila puna humanitarne pomoći dobrih ljudi iz Rotterdama. Ispod snježnog pokrivača je led, gume proklizavaju. Vozači su oprezni, pokušavaju ostati na cesti. Konvoj mili makadamom, dvadesetak kilometara na sat. Nadomak cilja, na usponu koji vodi najvišoj točki malenog naselja, ralica ne može dalje. Nešto niže, zbog kvara staje i traktor koji vuče kućicu. Iza nje drugi traktor bezuspješno pokušava pogurati teret. Kotači na kućici otpadaju. Promet je blokiran, nitko ne može ni naprijed ni nazad. Iza konvoja zapeo je i veterinar koji je krenuo oteliti kravu, kao i pokretna trgovina koja stanovnicima raštrkanih zaselaka život znači. Pada noć, pred očima scene iz filma „Vlak u snijegu".

Ralica se spušta u rikverc. Do mjesta gdje neće smetati drugim vozilima pokušava šlepati sav teret - mobilnu kuću i dva traktora. Nakon sat vremena to joj i uspijeva. Kuća će u podnožju sačekati da okopni, a humanitarci rukama punih vrećica uzbrdo nastavljaju pješice.

Počeli s nekoliko koza, sad imaju i stado ovaca

Kućerak, obiteljsko nasljeđe Ognjenovićevih, oštećen je u potresu. Popucali su mu temelji i krovište. Kuća je dobila crvenu naljepnicu što znači da supružnici Milan i Martina s troje djece, petogodišnjim Mićom, četverogodišnjim Tinom i dvomjesečnom Milicom, u njoj više ne mogu stanoviti. „Sve što je moglo,  popadalo je, mnogo toga je slomljeno i trajno oštećeno. Djeca su se jako prepala i plakala. U strahu su cijelo vrijeme“, prisjeća se Milan trenutka potresa.

Preplašeni, kao svi stanovnici Banovine, prvih nekoliko noći proveli su u automobilu. Ljudi iz cijele Hrvatske dovozili su hranu, pelene, odjeću, obuću i higijenske potrepštine, a kad su fotografije osvanule na Facebooku Davor iz Siska dovezao je i kamp kućicu. „Pretijesnu za peteročlanu obitelj, ali bolje išta nego ništa“, priča Milan pun zahvalnosti.

U pomoć je priskočila i susjeda Stoja Roksandić koja živi na relaciji Švrakarica-Banja Luka. Ustupila im je kuću dok se ne snađu. „Toplo je i prostrano, djeca su na sigurnom, iako, kad je potres u pitanju, ništa nije sigurno“, kaže Martina.

U zaseoku je tek petnaest vremešnih stanovnika. Milan i Martina su najmlađi. Bave se stočarstvom, uzgajaju tridesetak ovaca, obrađuju nešto malo zemlje. Dijele sudbinu svih ostalih poljoprivrednika u zemlji ne baš uređenog tržišta, pravne sigurnosti i pravedne raspodjele poticaja. Ipak, zadovoljni su. „Jest teško na selu, ali tko hoće raditi, može preživjeti. Počeli smo s nekoliko koza, sada imamo i stado ovaca“, govore nam.

Milan je s obitelji nakon akcije Oluja u kolovozu 1995. živio dvije godine u Banjoj Luci, a onda još dvije u Novom Gradu (Bosanskom Novom). Sredinom 2000. vraćaju se iz izbjeglištva na ognjište. „Nije to bila teška odluka, moji roditelji su navikli ovdje, jedva smo čekali da se vratimo. Teško je bilo samo prve dvije godine dok se nismo snašli i ponovno stali na vlastite noge. Kuća je bila devastirana, morali smo sve ispočetka. Od države smo dobili samo stepenice i lamperiju“, kaže naš sugovornik.

Noćna mora umjesto zimske idile

Prelijep je pogled na snježna brda, drvene kućice i stada ovaca. Fotografije idilične, kao iz turističkog kataloga koji zove na nezaboravno zimovanje. Stvarnost je potpuno drugačija. „Dvadeset kilometara smo od prve zdravstvene ustanove i trgovine, osamdeset kilometara od bolnice. Malo toga ima u Dvoru, općinskom središtu, pa često moramo u Sisak. Kad padne snijeg danima smo odsječeni. Koga god nešto pitamo, vlast se ogluši“, pripovijeda Milan.

Kad su, zahvaljujući neumornom humanitarcu i volonteru Danielu Pavliću iz Hrvatske Kostajnice, u Zakladi Solidarna čuli za sudbinu i stradanje ove obitelji te upornost Martine i Milana da unatoč svim teškoćama ostanu u zabačenom selu i baš tu odgajaju svoje troje djece, odlučili su jednu od kućica kupljenih donatorskom akcijom „Fonda 5,5 – solidarno s Petrinjom i Sisačko-moslavačkom županijom“ darovati upravo njima.

Ognjenovići nemaju riječi kojima bi se baš svima zahvalili na pomoći koju su dobivali proteklih dana. Nadaju se da će i obnova skoro uslijediti i da će vrlo brzo biti u svojoj pravoj kući.