Lažna njemačka obećanja afričkim radnicima

"Morate biti vrlo strpljivi i tolerantni, te se aktivno uključiti u njemačko društvo" - taj savjet socijalni radnik Ibraimo Alberto daje ljudima koji su tek stigli u Njemačku. Pritom je sam uvijek iznova doživio nestrpljenje, netoleranciju i rasizam u gotovo 38 godina koliko već živi u Njemačkoj.

Lažna obećanja

U svojoj domovini Mozambiku bi Alberto bio jedan od "Madgermanesa". To je nova tvorba riječi od "Mad German" i "Made in Germany". "Madgermanes" su bivši mozambički radnici pod ugovorom. Alberto je bio jedan od njih, jedan od više od 16.000. DDR-u je krajem 1970-ih trebala radna snaga, a mladi ljudi u Mozambiku nisu imali perspektive, pa su te dvije tada socijalističke vlade sklopile sporazum: Mozambik je poslao tisuće mladih muškaraca i žena u tadašnji DDR.

Tamo su trebali dobiti dobro obrazovanje, skupiti radno iskustvo i zatim kasnije sudjelovati u izgradnji svoje domovine. No umjesto dobrog obrazovanja je većina Mozambičana dobila poslove u pomoćnom sektoru i niske plaće. Alberto je radio u tvornici mesa u Berlinu, morao je razrezivati svinje i obrađivati to meso. Umjesto dobrodošlice, uvijek iznova je na vlastitoj koži doživio rasizam i ksenofobiju.

Izrugivan kao boksač

Pored svog posla u tvornici se kao mladić počeo baviti boksom i sudjelovao uspješno u natjecanjima u čitavoj zemlji. No, često se događalo da mu se za vrijeme borbi publika izrugivala. "Plašiš li se tog majmuna?", "Ne može te valjda pobijediti taj majmun", "Taj majmun je samo jak u krošnjama drveća iz Afrike odakle i dolazi" - to su tipične uvrede koje je Alberto morao slušati. 

Mnogi radnici iz Afrike, ali i iz drugih "bratskih socijalističkih zemalja", koji su u okviru toga programa došli u tadašnju Istočnu Njemačku, dijele sličnu sudbinu. Više od 90.000 ih je bilo do ujedinjenja Njemačke zaposleno. Većina ih je dolazila iz Vijetnama i Poljske, ali i iz Mađarske, s Kube, iz Angole ili Mozambika.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. se većina njih morala vratiti u zemlje podrijetla. I mladim radnicima iz Mozambika je boravišna dozvola produžena samo u iznimnim slučajevima. Alberto je smio ostati. No napetosti između domaćeg stanovništva i radnih migranata su postajale sve veće, jer su ti stranci sve više poimani kao konkurenti na radnom tržištu te su se na njima iskaljivali strah i bijes. Alberto se tada započeo angažirati protiv rastuće ksenofobije.

Prvih godina nakon ujedinjenja je, kaže Alberto za DW, bilo znatno više rasističkog nasilje nego prije ujedinjenja. "Ljude koji su izgledali kao stranci se ubijalo na ulici, gurkalo ih se, vrijeđalo ili ih se nije puštalo u restorane", prisjeća se Alberto. "Situacija je postajala sve gora." 

Politika umjesto boksačkog ringa

No Alberto se nije dao obeshrabriti i počeo se politički angažirati. Njegov cilj je bio boriti se protiv ultra-desničarskog NPD-a - ne u boksačkom ringu, već sudjelovanjem u izborima. "Vidio sam kako su ti rasisti doživljavali uspjehe, pa sam pokušao reagirati tako što sam razgovarao s njima i pronašao zajedničku bazu kako bi se mogli ublažiti problemi." Alberto je izabran za gradskog vijećnika u Schwedtu.

Taj grad, koji se nalazi na samoj granici s Poljskom, ga je zaposlio kao opunomoćenika za strance. 2008. je Alberto odlikovan kao "veleposlanik za demokraciju i toleranciju". Danas radi u jednoj udruzi za pomoć izbjeglicama. 2014. godine je objavio autobiografiju u kojoj piše o svojim iskustvima. "Htio sam živjeti poput bogova", naslov je njegove knjige.  

Alberto je ponosan na to što je dosad uspio u životu, ali žali što se nikad nije mogao u potpunosti odvojiti od svoje domovine. Dan danas su njegovi rođaci u Mozambiku ovisni o novcu koji im šalje. "Ustrajavam kako bi mogao pomagati svoju obitelj u Mozambiku", kaže.

Oni koji su se vratili u Mozambik, vratili su se u građanskim ratom uništenu zemlju. Većina njih nikad nije dobila ništa od novca koji je prema ugovoru trebao biti isplaćen po njihovom povratku. Dvije vlade su tada bile sklopile ugovor o tome da određenu svotu dobiva vlada u Mozambiku, a da će se to isplatiti radnicima kad se vrate iz DDR-a. Oni sada čekaju duže od 20 godina na isplatu 60 posto njihove plaće što je od DDR-a dobivala vlada u Mozambiku.

Nakon povratka u Mozambik su preživljavali pomoću privremenih poslova, bilo je teško pronaći stalni posao. "Madgermanesi" važe kao zanovijetala, jer i dalje zahtijevaju da im se isplati njihovih 60 posto plaće. Od njihovog izvornog plana da nakon vremena provedenog u DDR-u kao obrazovana radna snaga rade na izgradnji zemlje i budu financijski osigurani nije ostalo skoro ništa.

I Zeca Schall se bori protiv rasizma

Između Angole i DDR-a je 1985. također sklopljen sporazum o obrazovanju i zaposlenju strane radne snage. Zeca Schall je bolje prošao nego Ibraimo Alberto. On je 1988. došao u DDR i izučio zanat za tokara. "Školovanje je teklo dobro, kao i moja poslovna karijera", prisjeća se. "Ja sam zadovoljan. S moje strane gledišta je bilanca ispla vrlo pozitivna", kaže on u izjavi za Deutsche Welle. Schall je pozitivan unatoč ksenofobiji koju je i morao trpjeti. Taj Angolac se oženio u Njemačkoj, 2004. uzeo prezime svoje supruge i dobio njemačko državljanstvo. Iste godine se učlanio u CDU s ciljem da pomaže strancima u integraciji.

Četiri godine kasnije je Schall izabran u vijeće okruga Hildburghausen. Za vrijeme pokrajinske izborne kampanje u Sjevernoj Rajni Vestfaliji 2009. je bio na meti NPD-a. Članovi te stranke su ga izrugivali rasističkim izjavama, tražili od njega da se vrati u Angolu. U to vrijeme je Schall bio pod policijskom zaštitom. "Bilo je to teško za mene, ali sam imao puno nacionalne i međunarodne podrške, i iz redova moje stranke. Tu skupinu ekstremista smo izveli pred sud i bili smo uspješni", kaže Schall. 

I Angolci čekaju na svoje plaće

Schall se nikad nije prestao boriti protiv rasizma. "Uvijek ćemo pronaći način da zaustavimo ekstremiste koji su protiv stranaca i imigranata. Jer, oni uništavaju moje njemačko društvo", kaže Schall. "Nećemo to prihvatiti."

Slično kao radnici iz Mozambika, i žene i muškarci iz Angole dijelom čekaju do danas na ostatak svoje plaće iz DDR-a. Vlasti u Angoli pozivaju da im isplate njihov novac, slučaj se trenutačno nalazi pred sudom. Schall smatra da te radnice i radnici imaju dobre šanse da sud presudi u njihovu korist.

"Vlasti su priznale da je novac negdje izdvojen i mi se borimo za to da ga vlada vrati." Schalla i mnoge druge Angolce u Njemačkoj ljuti to što ta priča traje toliko dugo. Oni žele povećati pritisak kako bi se konačno došlo do rješenja.