Lekcija koju (ni)su Amerikanci naučili

16. ožujka 1968. godine mlada četa vojnika upala je na gusto naseljeno područje na sjeveroistočnoj obali južnog Vijetnama sa zadatkom da napadne ratnike Viet Conga. No, umjesto njih, oni su zatekli civile. I izvršili pokolj nad ženama, starcima i djecom, odsjecajući im ruke, prerezujući im grkljan i ubijajući ih puškama i granatama.

Američka vojska je taj masakr zataškala i napad predstavila kao trijumfalnu pobjedu. Američka javnost je doznala što se doista dogodilo tek više od godinu dana kasnije kada je neovisni i slobodni reporter Seymour Hersh otkrio ovu priču. Pokolj u My Laiu je postao simbol ratnih strahota koje su počinili američki vojnici u inozemstvu.

"Mnogi su bili okupljeni u male grupe i strijeljani, drugi su bili bačeni u kanale na rubu sela i tamo ustrijeljeni, a treći su bili ubijeni u svojim domovima ili oko njih. Neke mlade žene i djevojke su bile prvo silovane, a onda ubijene", napisao je Hersh nekoliko godina nakon svog prvog izvještaja, u tekstu objavljenom 1972. godine u tjedniku The New Yorker. Na kraju je šest pripadnika čete koja je počinila ove zločine završilo pred sudom, a samo jedan - poručnik William L. Calley Jr. - je osuđen: zbog toga što je sud smatrao dokazanim da je osobno ubio 22 osobe. Službena vijetnamska statistika mrtvih u My Laiju i okolnim selima je ugravirana na crni mramorni zid spomen područja: 504 mrtve osobe, od djece do osamdesetogodišnjaka.

"My Lai je preživio kao sjećanje jer je bio tako simptomatičan za 'usputnu' brutalnost", kaže Hersh u razgovoru za DW. "Većina strašnih pokolja se dogodila u borbi. Ovo nije bilo ni blizu borbe, ovo je bilo ludo i nasumično nasilje u jednom selu."

My Lai je dodatno polarizirao ionako duboko podijeljenu naciju u kasnim 60-im godinama prošlog stoljeća. Amerikanci koji su bili protiv rata u Vijetnamu smatrali su da ovaj pokolj reprezentira sve ono loše u američkom vojnom angažmanu u Vijetnamu i relativizira sve tvrdnje o njegovoj moralnoj opravdanosti. Ova ubijanja su također pokrenula raspravu o tome jesu li ovakve akcije američkih vojnika bile odstupanje od časnog djelovanja i ponašanja američke vojske u ratu ili su one indikativne za sposobnost običnih ljudi za izlaženje na kraj s nezamislivim strahotama kada se suoče s neumoljivim nasiljem,

"Ova grupa nije bila ni po čemu čudna niti iznimna", kaže Howard Jones, profesor na Sveučilištu u Alabami i autor knjige objavljene 2017. pod naslovom "My Lai: Vietnam, 1968. i pad u tamu"

"Nikada više" - do Abu Graiba

Pokolj u My Laiju je bio i otrežnjujući primjer koji je pokazao što je jedna naizgled obična i tipična četa vojnika sposobna učiniti u ratu.

"Mislim da su Amerikanci 1968. nakon My Laija stvarno izgubili povjerenje u vojsku kao instituciju", kaže vojni povjesničar Fred Borch. Vojska se nakon toga morala svim snagama boriti za vraćanje izgubljenog povjerenja javnosti. S druge strane je, pak, ukazuje Borch, jedna od dugoročnih posljedica ovog slučaja pravna zaštita u vojnim akcijama: "U posljednjih 50 godina su u vojne operacije na svim razinama uključeni odvjetnici tako da zapovjednici uvijek mogu posegnuti za pravnim savjetom."

Hersh ne misli da su provedene ozbiljne reforme za rješavanje ovog problema. Kaže da je znao da će kratkoročna posljedica njegovog izvještavanja biti pobijanje Nixonove teze da većina dijeli njegovo mišljenje o moralnoj opravdanosti rata u Vijetnamu. "Znao sam da se više neće moći oslanjati na taj argument, pogotovo ne nakon što je Cally bio proglašen krivim." Ali istovremeno će reći kako ne gaji iluzije o dugoročnom utjecaju masakra u My Laiju na američku politiku. On je svjestan da je osim što se ponekad spominje u analizi ratnih zločina u školi, ovaj slučaj izblijedio iz sjećanja američke javnosti. "U vojsci danas više nema vojnika koji su već bili rođeni kada se dogodio My Lai", kaže Borch. Unatoč tom generacijskom procjepu, profesor Jones smatra da je vrlo važno podučavati vojnike o onome što se dogodilo u My Laiju: "Kada smo krenuli u prvi Zaljevski rat, zapovjednik oružanih snaga se obratio svojim vojnicima rekavši: 'No more My Lais" ("My Laijeva više ne smije biti", op. red.) A znamo što se kasnije događalo u Afganistanu i Iraku s Abu Ghraibom."

Što je danas drukčije?

Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS) tvrdi da su nakon My Laija Sjedinjene Države činile sve kako bi spriječile slične incidente u budućnosti: "Kada se on jednom dogodio, moralo se učiniti sve da se to ne ponovi." On je mišljenja da se vide razlike između načina na koji se vodio rat u Vijetnamu i današnjih američkih vojnih akcija. Jedna od njih je i zamjena obaveznog služenja vojske dobrovoljnim. Osim toga, američka vojska danas u brojnim zemljama vrši obuku lokalnih vojnih snaga učeći ih kako izbjeći nepotrebne civilne žrtve, ukazuje on.

Novinar Hersh to vidi malo drugačije. On misli da My Lai možda jest bio poseban s obzirom na stupanj proizvoljnosti nasilja, ali ne vjeruje da je Amerika nakon tog stravičnog pokolja našla moralni kompas."Nismo više nikada imali ništa slično (My Laiju), ali definitivno svakoga dana vršimo masovna bombardiranja gradova."

Za obitelji stotina civila ubijenih prije pet desetljeća u My Laiju ili onih koji i danas plaćaju cijenu sudjelovanja SAD-a u oružanim sukobima, lekcije koje su Amerikanci naučili iz ovog mračnog poglavlja svoje vojne prošlosti su slaba utjeha.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.