Pivovara u Libanonu

Unatoč činjenici da su još drevni Egipćani uvelike proizvodili i konzumirali pivo, kultura pivarstva i Bliski istok su dva pojma koja se posljednjih stoljeća baš i ne izgovaraju u istom dahu. No Libanon i Bejrut su uvijek bili poseban kutak u dijelu svijeta na koji se sa Zapada uvijek gledalo s određenom dozom opreza. Tako je u „Parizu Bliskog istoka“ kako se Bejrut nazivao prije građanskog rata, desetljećima bilo moguće ono što je u susjedstvu bio tabu: alkohol, noćni život, zapadnjački način života.

„961“ usprkos svemu

U toj tradiciji je 2006., tijekom jednog od nebrojenih ratova koji su pogodili libanonsku metropolu, jedan mladi Libanonac počeo za sebe i svoje prijatelje variti pivo. Njegov slogan: i u teškim vremenima ne smije nedostajati zabave i opuštanja. Tako je nastala i mini-pivovara naziva „961“ što je pozivni broj za Bejrut. Deset godina kasnije devet sorti piva nosi naziv „961“ i u međuvremenu gasi žeđ ne samo u Libanonu nego i u mnogim drugim zemljama koje gaje ljubav prema egzotičnim sortama piva. U maloj pivovari stvari izgledaju malo drugačije nego u velikim svjetskim punionicama piva. U postrojenje za punjenje odjednom stane svega 55 boca. Mladi pivar Šaid el Hajek ponosno pokazuje uređaj koji kontrolira nalazi li se na svakoj boci čep. On pokazuje pivovaru i govori kao da je variti pivo usred Bejruta stvar koja se podrazumijeva sama po sebi. No ne samo da se do strojeva dolazi teško. I osnovne sirovine poput slada i hmelja je u Libanonu nemoguće nabaviti. Iako ovdje već desetljećima postoje dvije pivovare, pravo tržište ne postoji, sve se uvozi morskim putem. „961“ se okreće mladim kupcima koji cijene nešto novo. „Mi ne proizvodimo mnogo piva ali ono što proizvodimo je kvalitetno i jako smo zbog toga sretni“, kaže poslovođa male pivovare John Masri.

Lager s timijanom

I upravo to je u glavi imao i utemeljitelj male pivovare u Bejrutu Mazen Hadžar. 2006. se Bjerut nalazio usred rata. Hezbolah je tukao po sjeveru Izraela, izraelsko vojno zrakoplovstvo je tuklo po Bejrutu. „Hadžar je počeo u svojoj kuhinji, između dva zračna napada. Iz znatiželje, bilo je tu puno eksperimentiranja. Danas proizvodimo 15.000 sanduka piva mjesečno“, priča Masri. Osnivač je u međuvremenu, kao i mnogi njegovi zemljaci, napustio Libanon. Sada u svojoj novoj domovini Australiji tamošnje pivopije uveseljava novim sortama piva. No njegova ideja u Bejrutu živi dalje. Iako je prvobitna zamisao bila da mala pivovara pokrije domaće tržište i lokalne klubove, u međuvremenu se većina proizvodnje izvozi: u SAD, Meksiko, Veliku Britaniju. Pšenično, tamno, svjetlo...ali s egzotičnom notom, npr. s aromom kore naranče. U SAD-u je posebno popularna orijentalna varijanta s timijanom i libanonskom metvicom.

Uvijek se nešto slavi

Protekla godina je zbog rata u Siriji bila posebno teška za malu pivovaru. Izvoz u zemlje regije je u potpunosti obustavljen. U međuvremenu se i u Libanonu pojavila konkurencija među malim pivovarama. No to nije problem, kaže Masri. Svi oni, pa i velike pivovare, polažu nadu u libanonski temperament. „Nije važno ima li tko novca. Libanonci izlaze svaku večer. Bilo da je rat ili mir, vrućina ili oluja. Libanonci uvijek nešto slave“. I to je razlog za optimizam kod entuzijasta iz pivovare „961“.