Libija: nada u konačni mir

Deset godina od početka narodnog ustanka mnogi su u Libiji ponovo oprezno optimistični. Aktivist Gamal al Falah iz lučkog grada Bengazija kaže: "Siguran sam i vjerujem da će vlada okončati konflikt i ponovo ujediniti zemlju. To je posljednja šansa za libijski narod. Nadamo se da će političari pripremiti parlamentarne izbore onako kako su obećali i da će se konačno završiti rat."

Pokušaj da se zemlja ujedini

75 predstavnika iz svih dijelova zemlje dogovorili su se 5. veljače u Švicarskoj i izabrali premijera i tročlano predsjedništvo. Oni žele ponovo ujediniti zemlju koja je već odavno postala lopta kojom se igraju inozemne sile.

Prijelazna vlada bi se trebala pobrinuti za organiziranje slobodnih parlamentarnih izbora u prosincu. To je pokušaj da se zemlja nakon tolikih godina rata konačno ponovo ujedini.

Prosvjedi u Libiji su počeli 2011. Doveli su do pada dugogodišnjeg diktatora Muamera al Gadafija. Prvo su tisuće ljudi 15. veljače prosvjedovale u Bengaziju, a onda su se prosvjedi proširili na cijelu zemlju. Režim je odgovorio nasiljem. Gadafi je poslao snage sigurnosti na demonstrante i održao prilično zbunjujuće i tvrdoglave govore, kao na primjer 22. veljače kada je rekao: „Povijest, otpor, oslobođenje, slava i revolucija. Ja nisam predsjednik, kojeg možete otpuhnuti prosvjedima."

„Gadafi je ubijen!"

Ali protivnici režima su se već odavno bili naoružali. Diktator je pobjegao i skrivao se narednih šest mjeseci - do 20. listopada 2011. kada je pronađen.

Naoružani borci su ga izvukli iz skrovišta i zlostavljali. Na jednoj video snimci prikazan je Gadafi krvavog lica, a jedan od boraca mu drži uperen pištolj u glavu.

„Gadafi je ubijen!", objavio je nekoliko sati nakon njegovog ubojstva vrišteći od sreće Mahmud Džibril iz Prijelaznog nacionalnog vijeća. „Na ovaj povijesni trenutak su ljudi dugo čekali", dodao je slavodobitnički.

Do tada su pobunjenici već uveliko preuzeli vlast od Gadafijevog režima, u čemu im je pomogao NATO. U ožujku 2011. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je Rezoluciju 1973. Njom su odobreni zračni napadi NATO-a kako bi se navodno zaštitilo civilno stanovništvo. U realnosti su napadi koristili prije svega pobunjenicima.

Mnogi pobjednici

No, pobjednik nije bio jedinstveni nacionalni pokret već nepregledni broj aktivista, naoružanih paravojnih formacija, plemenskih udruženja i džihadističkih skupina. A Libija je potonula u dugogodišnji građanski rat, anarhiju i krvavi kaos.

2014. su se pojavile dvije suparničke vlade - jedna u glavnom gradu Tripoliju, koju su podržavale islamističke paravojne formacije, i druga na istoku zemlje predvođena generalom libijske vojske.

Godinu dana kasnije Ujedinjeni narodi su posredovali u formiranju tzv. Vlade nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju pod premijerom Fajezom al Serajem. Ali, nju nisu priznale snage na istoku zemlje. Tamo je svoju vlast izgradio general Kalifa Haftar. Vođa paravojnih postrojbi je od dijelova libijske vojske i radikalnih salafista formirao borbeni savez i u travnju 2019. počeo ofanzivu na Tripoli.

Njega su oružjem podržali Rusija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, a Vladi nacionalnog jedinstva u Tripoliju oružje je stiglo iz Turske. Prijetilo je da Libija postane druga Sirija.

Neizvjesnost ne smije spriječiti slavlje revolucije

Haftarova ofanziva je, međutim, propala. Od listopada je na snazi primirje. Ali, upitno je hoće li ova nova vlada uspjeti izvesti zemlju iz začaranog kruga nasilja. Novi premijer i tročlano predsjedništvo trebaju organizirati izbore i ujediniti zemlju. Mnogi Libijci, poput Mustafe al Kharaza, bi voljeli da se to dogodi i ne žele brzo izgubiti nadu.

„Kada bi vlada izdržala barem deset mjeseci, da se mogu organizirati izbori; već to bi bilo bolje nego ništa", kaže Mustafa.

Neki su pesimistični, kao Osama al Varfali: „To je povijesni trenutak za Libiju. Ali, regionalne sile i unutarlibijske snage poput onih Kalife Haftara neće to tako jednostavno prihvatiti. Ja na horizontu vidim rat. Libija je pred još žešćim građanskim ratom."

Mnogi Libijci ne dopuštaju da neizvjesnost spriječi slavlje njihove revolucije, koja je počela 15. veljače 2011. Prodavač zastava u Misrati se također raduje zbog dobre prodaje – jer potražnja je ovih dana velika.

Autor: Stryjak, Jürgen (WDR Kairo)