Paralelni svijet nadomak Zagreba

Bliži se Božić, Zagreb bliješti u sjaju adventskog ugođaja. Blagdanska atmosfera prožeta konzumom obuzela je cijelu Hrvatsku. No ni 40 minuta vožnje od hrvatskog glavnog grada, u Krapinsko- zagorskoj županiji, odmah pored grada Lobora, može se naći jedan potpuno drugačiji svijet. Tamo nisu važne ni božićne svjetiljke niti kuhano vino ni debrecinke sa štanda, već je najveća sreća kutija cigareta iz donacija. Na zagorskim brežuljcima u dvorcu iz 17. stoljeća smjestio se, naime, Dom za psihički bolesne odrasle osobe Lobor-grad (na naslovnoj fotografiji).

Prolazeći kroz taj grad u malom, Lobor-grad, najviše što možete napraviti jest pokloniti malo vaše pažnje i stisnuti ruku štićenicima doma koji vam se nađu na putu i vesele se da ih netko "vanjski" pozdravi. Prilaze mi i pitaju me imam li koju kunu za kavu ili cigaretu, a neovisno o mom odgovoru zahvaljuju se i uz iskreni osmijeh mi žele sve najbolje za Božić.

Od ubožnice preko logora do centra za socijalnu skrb

Dvorac obitelji Keglević iz 17. stoljeća niz godina je bio dom nekolicine članova te plemićke obitelji, a mnogo kasnije dvorac mijenja svoju svrhu i za vrijeme Prvog svjetskog rata na inicijativu ruskih vojnika biva prenamijenjen u bolnicu za ranjenike.

1937. godine je u ovaj loborski dvorac tadašnja državna vlast počela slati sve one koji se iz nekog razloga tada nisu uklapali u prosječnu sliku stanovništva. Tako je nekoliko prostorija u dvorcu zauzela takozvana ubožnica koja je djelovala i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je ostatak dvorca pretvoren u koncentracijski logor za Židove.

Nakon turbulentnih ratnih godina i naknadnih preinaka, 1953. godine jugoslavenska vlast u dvorcu smješta dom za socijalnu skrb, a zbog dugogodišnje tradicije ove namjene, središnji objekt Doma za pshički bolesne i odrasle osobe Lobor-grad, koji se zapravo sastoji od nekoliko objekata, i dalje je, kako za DW objašnjava ravnatelj Doma Dubravko Žerjavić, sam dvorac.

Prostitutke, beskućnici i prosjaci

Jedna od zanimljivijih epizoda iz povijesti ovog dvorca-ustanove datira iz 1987., godine koju mnogi pamte po Univerzijadi. No zagrebački imidž su, po mišljenju gradske uprave, kvarili oni koji se nisu uklapali u sliku sretnog i sjajnog socijalističkog grada. "Država je u Lobor-grad dovodila sve one koji su kvarili zagrebački sjaj za vrijeme Univerzijade", objašnjava ravnatelj i dodaje kako je tada u samom dvorcu, gdje danas živi 110 štićenika, živjelo čak 684 korisnika doma za koje se brinuo samo jedan socijalni radnik.

A korisnici su bili raznih profila i rijetki su zapravo trebali takvu vrstu institucionaliziranog smještaja. No, dovedeni beskućnici, prostitutke i prosjaci su u očima tadašnjeg režima dijelili jedno, a to je - da nisu bili poželjni u Zagrebu. "Za njih smo vam imali čak i poseban dio groblja ovdje kod nas u Loboru, jer oni koji su tada došli skoro svi su ovdje u Loboru dočekali i smrt“, objašnjava ravnatelj koji se krajem 80-ih zaposlio u ovom Domu.

Konceptom samoodrživosti do šarenog jelovnika

Danas je atmosfera u ovom dvorcu ipak bitno drugačija i politika domske uprave je jasna – osigurati siguran i sretan boravak za svih 288 štićenika o kojima brine 124 zaposlenika. Dok neki na zagorske obronke dvorca Lobor dođu u trećoj životnoj dobi, drugi su pak veći dio života proveli u Lobor-gradu. Tako je 87-godišnja štićenica J.Š. u Loboru već gotovo 50 godina, a njezina priča je drugačija od ostalih, jer je ova gospođa tamo došla jer ju je zajednica u kojoj je živjela odbijala prihvatiti i to zbog njezinog jedinog hendikepa – J.Š. je bila slijepa.

No iako djeluje kao iz nekog drugog vremena, ustanova Lobor je po mnogočemu vrlo moderna. Naime, cijeli Lobor-grad funkcionira po sustavu grada u malom, odnosno male održive zajednice. Tako unutar Lobora postoje i dvije farme svinja s oko 300 životinja, vlastita klaonica i poljoprivredna zemljišta. "To nam nije dovoljno, ali u situaciji kad su na tržištu neke namirnice skupe – mi ih imamo u izobilju. Možemo kiseliti zelje za zimu i imamo dovoljno mladog luka za uskršnji stol za nekoliko stotina obroka, pa se tako pokrivamo", objašnjava mi ravnatelj Dubravko Žerjavić.

A za uspješno funkcioniranje cijelog ovog samoodrživog sustava zaslužni su upravo njegovi korisnici, sami štićenici doma. Oni kroz radne terapije sudjeluju na poslu u svim sektorima i za to dobiju mjesečnu plaću od tristotinjak kuna, koja im je svojevrsni džeparac za koji potom s veseljem u svom domskom kafiću popiju kavu po simboličnoj cijeni od – jedne kune.

Osim posla i plaće, u Lobor-gradu je još puno toga kao u "pravom" svijetu. Neki štićenici su se zaljubili pa i vjenčali, a neki i razveli tijekom života u dvorcu. Jedan bračni par godinama je zajednički živio u jednoj prostoriji, a cjelokupna domska okolina je tako i prihvatila njihovu vezu i ljubav.

Zajednički život "normalnih" i onih drugih

Uprava Lobora je, uz savjete kolega iz drugih centara skrbi pa i jednog njemačkog iz Mainza, prva u Hrvatskoj uvela nešto potpuno novo na što su danas u Lobor-gradu jako ponosni. Još 2008. godine uprava doma je osigurala takozvano izvaninstitucionalno osiguravanje života štićenika. "Tada je to bilo nešto posve novo u Hrvatskoj i mnogi su se bojali. Stanovnici Zlatara su bili nepovjerljivi i nisu htjeli da im psihički oboljele osobe budu susjedi, a i mnogi zaposlenici našeg doma bili su protiv te promjene i u strahu, jer si je rijetko tko mogao zamisliti da naši štićenici mogu samostalno i tek uz povremene posjete osoblja na tjednoj bazi uspješno funkcionirati u životnoj sredini nekog grada", prisjeća se ravnatelj.

Međutim danas, nekoliko godina kasnije, kad posjećujem kućicu u kojoj žive Katica, Vesna, Zdravko i Damir, sve redom štićenici doma, može se zaključiti da su početne reakcije okoline ostale samo na razini straha od novog i drugačijeg.

Dobrosusjedski odnosi

"Svi nas susjedi vole i mi njima nosimo jaja naših kokica, a oni nama kolače i tako se družimo", objašnjava mi gospođa Vesna, koja je prije oboljenja radila kao računovođa, a danas svoje vještine računanja koristi pri mjesečnom planu nabavke obroka za ukućane. Uz nju gospođa Katica kuha, a sustanar Zdravko pere posuđe i održava njihovo malo imanje i vrt. Ovakva zajednička briga dijeli se i na ostale kućanske poslove, ali si je ova zajednica i potpora u drugim važnim obvezama, pa tako dok uzimaju tablete svi četvero sjede za stolom i međusobno se kontroliraju jesu li svi uzeli prave lijekove.

Osim poslova oko kuće i pripremanja doma za nadolazeće božićne blagdane, moji sugovornici odlaze svakodnevno u dom Lobor-grad na radne terapije koje su im ujedno i posao. Zdravko tako radi u praonici rublja, a Katica pomaže pri hranjenju starijim štićenicama. No, oni se svakog dana vraćaju svojoj kućici u gradu gdje imaju susjede i svoju gradsku knjižnicu u koju rado svrate i pročitaju novine te naposlijetku čine one male stvari koje najviše podsjećaju na vaninstitucionalni život, poput slobode izbora pri biranju jela koji taj dan žele jesti. Tako je i mene tijekom moje posjete gospođa Vesna nudila s dvije vrste kolača pristavljajući vodu za kavu.

Donacija kojoj se štićenici posebno vesele

Socijalna radnica Darinka Sviben koja je u Lobor-gradu sa štićenicima dočekala božićne blagdane već 25 puta objašnjava kako je upravo prosinac najživlji mjesec u godini: "U prosincu nas se svi najviše sjete pa tako djeca iz osnovne škole rade čestitke za naše štićenike, dolaze nam i umirovljenici i razne udruge i zaista imamo mnogo donacija." Međutim ona donacija koja je daleko najomiljenija među štićenicima i koje je uvijek premalo jesu - cigarete. Nije teško pogoditi kada je neka donacija sadržavala cigarete, jer dvorske prostorije za pušenje su tada toliko zadimljene da nije moguće raspoznati koliko štićenika sjedi i puši jednu cigaretu za drugom. Koliko god se nekima ovo čini neprikladnim za jednu zdravstvenu ustanovu, ravnatelj mi objašnjava kako je to zapravo i dio terapije, jer pacijente smiruje. Uprava doma bi htjela da cigarete bez carinskih markica koje policija svako malo zapljenjuje i spaljuje donira štićenicima doma. "Žao nam je što unatoč našem trudu i zahtjevima još nikako nije zakonski uređeno da umjesto da te cigarete vlast pali i uništava, da ih donira psihički teško oboljelim osobama i tako im pomogne u njihovoj boli", objašnjava ravnatelj Žerjavić.

Stanovnici Lobor-grada prije bolesti su živjeli u raznim dijelovima Hrvatske i inozemstva. Prije dolaska u ovaj dvorac oni su bili socijalni radnici ili ekonomisti, liječnici a bilo je čak i filmskih redatelja i dekana fakulteta. No zapravo to nije čudo jer, kako kaže socijalna radnica Sviben, niti jedan čovjek nije cijepljen protiv duševne bolesti.