Mala ali aktivna židovska zajednica
16. kolovoza 2015Vrući kolovoski dan u Tuzli. Blizu je 40 stupnjeva Celzijusa. Ni hlad ljetne vrta hotela "Tuzla" nije privukao previše posjetitelja. No vrućina nije bila prepreka za razgovor s izuzetno aktivnim predstavnicima Židovske općine Tuzla. Jasna Pavlović je veterinarka. Radi u struci, ali pohađa i magistarski studij. Njen djed po ocu je Židov. Na nedavno održanoj Makabijadi u Berlinu se natjecala u plivanju, 50 metara slobodni stil, a zauzela je šesto mjesto u konkurenciji 11 natjecatelja. "Nama je najvažniji povod bio da odemo, da se družimo, da upoznamo Berlin, da upoznamo i druge delegacije iz 36 zemalja. Ono što me iznenadilo je da mnoge delegacije sve shvaćaju izuzetno profesionalno. Mnogo treniraju i redovno se sastaju tijekom godine. Imaju jako razvijen sportski duh, stalo im je do pobjede. No, bilo je i amatera kao što smo mi, kojima je bilo važno da sudjeluju, da se druže i upoznaju", kaže Jasna.
Ismar Kukić je apsolvent na tuzlanskom Filozofskom fakultetu, odsjek Bosanski jezik i književnost. Kako kaže, njegova baka po ocu je Židovka, a djed musliman je, kao komunist, nastradao u Drugom svjetskom ratu. "Natjecao sam se u šahu, a protivnici su bili izuzetno jaki. Bilo je nekoliko velemajstora, ali sam računao da se neću osramotiti iako se igralo u jakoj konkurenciji. Na kraju se nisam osramotio, a sve je bilo jedno novo, dragocjeno iskustvo. Ljudi su bili otvoreni, druželjubivi, a u natjecateljskom dijelu i ovdje su, kao i u većini sportova, najjači bili sudionici iz Njemačke", priča Ismar za Deutsche Welle.
Prvi put službeno na europskoj Makabijadi
"Prije dvije godine, kada smo bili u Izraelu na, nazovimo je, glavnoj, svjetskoj Makabijadi, BiH je prvi put imala svoje predstavnike. Prije četiri godine, na europskoj Makabijadi u Beču imali smo dvije predstavnice volonterke, a ove godine BiH je prvi put službeno sudjelovao na europskoj Makabijadi. Sve troškove sudjelovanja - smještaja, prehrane, natjecanja, prijevoza - platio je Svjetski Makabi savez. Da je bilo drugačije, to bi za nas bio preveliki iznos i ne bismo mogli sudjelovati", kaže Gabriel Pinkas, vođa bosanskohercegovačke delegacije na berlinskoj Makabijadi. On radi na fakultetu, kao asistent na katedri za pedagogiju, a njegov otac je radeći na brodu putovao i u Izrael te upoznavao i čuvao tradiciju u etničkom smislu.
Gabriel se, kako sam ističe, identificira s tradicijskim i kulturološkim obrascem koji ima osnovu i u religiji, ali kaže da nije vjernik praktičar. "Makabijade se održavaju svake četiri godine, ali europska i svjetska se presijecaju, pa imamo natjecanja svake dvije godine. Ove godine, iz ovog dijela Europe su samo BiH i Makedonija imale svoje predstavnike, pa je utoliko naš uspjeh veći. Nemamo adekvatne prostorije za rad, a suočavamo se sa brojnim problemima kao što su problemi identiteta, asimilacije i slično. Ipak, mi smo na putu ponovnog osnivanja Makabi kluba koji je u Tuzli nekada postojao između dva svjetska rata. To je rezultat naših aktivnosti i suradnje sa Svjetskim Makabi savezom", ističe Gabriel.
Malobrojna, ali aktivna zajednica
Marina Rajner, predsjednica Židovske općine Tuzla, uposlenica je najpoznatijeg tuzlanskog hotela čije rukovodstvo podržava rad židovske zajednice u ovom gradu. Zajednica u hotelu ima na raspolaganju jednu prostoriju. "Ima nas oko 130 članova iz Tuzle, Brčkog, Kladnja, Puračića. Po Statutu Židovske zajednice BiH, članovi mogu biti samo oni koji su po rođenju, odnosno po majci Židovi, ali član Židovske općine može se postati i ako se oženite Židovkom. To ne znači da, recimo, u isto vrijeme ne možete biti musliman po vjeroispovijesti", kaže Marina Rajner i podsjeća kako se prije četiri godine otišlo na Makabijadu u Izrael.
"Održavamo veze s drugim židovskim zajednicama u BiH i okruženju. Oni baš i nisu bili zainteresirani za Makabijadu, a ja sam se zainatila da pošaljem delegaciju u Izrael. Uz Gabrielovu pomoć i pomoć menadžmenta hotela 'Tuzla', poslali smo troje plivača i dvoje biciklista. Gabriel je bio među biciklistima. Pomoć smo, dakle, dobili od uprave hotela, Židovske zajednice BiH i Židovske općine Tuzla. Obraćali smo se pismeno i Predsjedništvu BiH. Tadašnji član Predsjedništva Nebojša Radmanović nam je obećao pomoć, ali ništa od toga nije bilo. Niti općina Tuzla, niti Kanton, nitko nam tada nije htio pomoći. Što je razlog tome, ja to ne znam."
Opstanak usprkos problemima
Židovske općina Tuzla nema novca ni za preživljavanje, nema podrške i pomoći od lokalnih vlasti, ali ima nekoliko članova koji daju neizmjeran doprinos radu zajednice. "Groblje je u prilično lošem stanju iako se tu obavljaju ukopi. Mi kao zajednica nemamo sredstava da ga ogradimo kako treba, da ne bude ograđeno bodljikavom žicom. Tamo su stari i vrijedni spomenici, ali ih nismo uspjeli zaštititi kod Povjerenstva za nacionalne spomenike BiH. Tamo gdje je bila novija sinagoga, koja je izgrađena u periodu 1901-1904, a 1942. je zapaljena i kasnije srušena, na tom mjestu je, djelomično, fast-food restoran. Sve je to nacionalizirano i čeka se Zakon o restituciji. Postoje papiri, darovnice, kojima mi lako dokazujemo vlasništvo", kaže Marina Rajner.
Ističe da zgrada prve, starije sinagoge, postoji još uvijek u Jevrejskoj ulici. U toj zgradi se nalaze, između ostaloga, i dva stana koja se u općinskim knjigama vode kao vlasništvo Židovske općine. Nakon posljednjeg rata vlast je stanove prodala ljudima koji su u njima već stanovali. U prizemlju su nekadašnje prostorije rabinata, društvene prostorije, koje su vlasti izdale kao poslovne prostore. "Sada se vodi sudski spor s općinom. Ne tražimo da ljudi isele, tražimo zamjenske prostorije, ali ćemo vidjeti kako će to ići. Prostor koji smo svojevremeno dobili u centru grada, nije bio prikladan, pa smo konačno ovdje u hotelu, u jednoj kancelariji, gdje se sastajemo", kaže Marina i dodaje: "Što se tiče vjerskog života, naš rabin se nalazi u Jeruzalemu i jednom ili dva puta godišnje dolazi u BiH, svaki put u neki drugi grad gdje postoje Židovi. U Tuzli je bio prije nekih desetak godina. Povodom praznika, mi se okupimo, obilježimo ih u duhu tradicije. Ni tu nemamo previše pomoći, sve moramo sami. No uvijek nekako uspijemo. Članstvo se sastoji od plaćanja članarine i rada s nekoliko ljudi koji sve obavljaju volonterski. Mnogi dolaze na skupove, ali nerado sudjeluju u organizaciji tih skupova".
BH zastava u Tel Avivu
U vrijeme uspostavljanja austrougarske uprave u BiH, u Tuzli je živjelo 17 Židova Sefarda koji su imali svoju općinu i sinagogu. Nakon 1879. godine, kako je zabilježeno, Židovi Aškenazi naseljavaju prostor Tuzle, osnivaju svoju općinu i grade novu sinagogu. Obje skupine Židova imale su zajedničko groblje. U vrijeme Prvog svjetskog rata, aškenaska općina imala je 400 članova, a sefardska 120 članova. Od 1985. do 1941. godine u Tuzli je rođeno 470 Židova. Oni su dali veliki doprinos razvoju društvenog života, obrazovanja, kulture i zdravstvene zaštite te ekonomskom, proizvodnom, trgovačkom i zanatskom napretku ovoga kraja. Tijekom Drugog svjetskog rata većina tuzlanskih Židova odvedena je i usmrćena u fašističkim logorima. Malobrojni preživjeli priključili su se partizanskim jedinicama. Holokaust je i ovdje ostavio bolne tragove.
Danas je mnogo toga drugačije i u Tuzli i u Berlinu. Gabriel Pinkas kaže da je mnogo simbolike u cijeloj priči o Makabijadi u Berlinu. "Koliko god postojale veće delegacije, u Berlinu se nisam osjećao inferiorno ni beznačajno. Ispred Svjetskog Makabi saveza u Tel Avivu stoji bosanskohercegovačka zastava, mi smo i službeno zemlja sudionica Makabijade i to su stvari koje su i formalno i temeljno po meni, vrlo bitne", kaže Gabriel i podsjeća da se Makabijada odvijala u Olimpijskom parku, gdje je stadion kojeg je Hitler 1936. godine dao izgraditi za potrebe Olimpijade.
"Prije svečanosti otvaranja ovogodišnje Makabijade, održana je komemoracija na kojoj se obratila atletičarka, jedna od troje sportaša židovskog porijekla koji su 1936. izbačeni iz njemačke reprezentacije. Margot Benheim danas ima 94 godine, a njezin brat je ubijen u Drugom svjetskom ratu. Ona se uspjela spasiti i otišla je u Ameriku. Odbijala je govoriti njemački jezik i potpuno se distancirala od svega. Nakon prvog turističkog posjeta rodnoj zemlji od 2004. godine, živi u Njemačkoj. Vratila se u Berlin, a ona i njen brat danas imaju ulice u Olimpijskom parku u sjećanje na tu zabranu. Obilježeno je i 50. godina bilateralne suradnje između Njemačke i Izraela, a simbolički je okrenuta nova stranica u povijesti odnosa između Židova i Njemačke. Hitler je poražen, a na stadionu koji je on izgradio, natjecalo se više od 2.000 Židova", zaključuje Gabriel Pinkas.