Malta i Cipar uvode euro

Ali niti njihov put u prostor zajedniče valute nije bio niti lak niti ugodan.

Obje otočne države zapravo čine tek 0,23% gospodarstva nove zone eura ali i Cipar i Malta su imale ogromnih poteškoća prije svega sa državnim deficitom. Uštede u tom području u pravilu su bolne - jer pogođene su sve institucije koje žive od države, od školstva i umirovljenika pa do sudstva, vojske i zdravstva. Ali baš zato jer su obje zemlje žive od vanjskotrgovinske razmjene i to sa zemljama zone eura - Cipar sa Grčkom a Malta prije svega sa Italijom - izbora nije bilo. Remen se zato stegnuo žestoko: Cipar je državni deficit u tri godine, od 2003 do 2006 smanjio sa 6,3% BNP-a na 1,5%, Malta je u istom razdoblju smanjila deficit sa 10% na 2,6%.

Tko će biti sljedeći?

Jedina zemlja koja govori o konkretnim planovima ulaska u euro-zonu je Slovačka: njen je plan krunu zamjeniti eurom prvog siječnja 2009, ali o tome tek treba dati mišljenje ESB i vijeće ministara financija. Sve ostale zemlje Europske unije - sa izuzetkom Danske i Velike Britanije - su zapravo potpisale takav ugovor o pristupu i moraju se odreći svoje vlastite valute. Ali nisu baš sve podjednako brze niti željne olako se odreći suvereniteta nad važnim makroekonomskim mehanizmom. Načelno, čak i u Europskoj središnjoj banci savjetuju zemljama da se nipošto ne guraju u bazen sa europskim gospodarskim divovima nego da pažljivo razrade strategiju, kako da opstanu u takvim okolnostima. Utoliko Bugarska, Češka, Estonija, Letonija, Litva, Mađarska i Poljska rade na tome, pristupiti zoni eura. Ali kada će to biti, govore nerado: negdje tamo između 2010 i 2014.

Sa druge strane je slučaj Danske: ona ne mora odbaciti svoju nacionalnu valutu, ali ne samo da je ona vezala svoju krunu sa eurom nego razmišlja o novom referendumu kako bi i formalno prihvatila europsku valutu. Danska je već održala referendum o euru prije sedam godina - ali je ta inicijativa propala.

Na putu zajedničke valute sada već 318 milijuna ljudi

1989: Delorsov plan, nazvan po tadašnjem glavnom komesaru Jacquesu Delorsu koji predviđa stvaranje europske monetarne unije

1992: U ugovoru iz Maastrichta su postavljeni uvjeti, koje zemlje mogu ući u monetarnu uniju

1994: U Frankfurtu je počeo sa radom Europski monetarni institut. On je preteča Europske središnje banke i zadatak mu je koordinirati pripreme nacionalnih banaka. Predsjednik instituta je bivši direktor nizozemske Središnje banke, Wim Duisenberg

1995: Na konferenciji na vrhu Europske zajednice u Madridu je prihvaćena inicijativa njemačkog ministra financija Thea Waigela da se valuta zove euro

1998: Nakon mnogo polemike je prihvaćeno da Wim Duisenberg postane prvim predsjednikom Europske središnje banke, ali pod uvjetom da prijevremeno odstupi u korist Francuza, Jean Claude Tricheta. U lipnju u Frankfurtu počinje sa radom ESB

1999: Euro se uvodi u jedanaest zemalja: Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Njemačkoj, Portugalu i Španjolskoj (to znači i u onim državama koje su monetarno vezane sa tim zemljama, poput Vatikana sa Italijom ili Monaka sa Francuskom). Ali novi novac je još samo elektronsko sredstvo obračuna.

2001: Toj grupi se pridružuje Grčka

2002: Euro se u svim tim zemljama uvodi i kao gotovina

2003: Krajem godine sa čela ESB odstupa Duisenberg i nasljeđuje ga Trichet

2007: Slovenija postaje prva "nova" članica Unije koja uvodi euro

2008: Euro uvode Malta i Cipar