Vjeronauk u Srbiji

Vrlo brzo nakon toga brojne nevladine organizacije i stručnjaci su skrenuli pažnju na to da uvođenje vjeronauka nije u skladu s Ustavom, i upozoreno je na mogućnost diskriminacije djece na vjerskoj osnovi. Rasprava za i protiv vjeronauka je praktično ostala otvorena svih ovih godina. Prema nekim podacima, u Srbiji oko 500.000 djece pohađa vjeronauk u školama.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) službeno kaže da je zadovoljna prijemom vjeronauka u školama, kod djece i roditelja, više od deset godina nakon njegova uvođenja, obajšanjava vjerski analitičar Živica Tucić. Međutim, kada je riječ o samim vjeroučiteljima i njihovom iskustvu, tu su mišljenja podijeljena, ističe Tucić: „Oni u većini slučajeva imaju neke primjedbe, ili bi željeli da program bude drugačiji. Udžbenici čini mi se nisu u skladu sa vremenom. Čuo sam, recimo, da postoje i eparhijski udžbenici, a ne samo udžbenici na razini cijele Crkve. Na primer, pogledao sam udžbenik za Banatsku eparhiju, to je nevjerojatno što se očekuje da uči neko dijete u petom ili šestom razredu osnovne škole. Jednostavno, moj je utisak da se nedovoljno pridaje značaj etici. Znači, da djeca razlikuju što je dobro, što je zlo, kako bi trebalo biti dobar, za sebe i društvo u cjelini... Više se u nekim lekcijama ide u opisivanje obreda, u hijerarhiju, u praznike, i moje je mišljenje da to nije toliko potrebno“.

Neuspješan projekt?

Uvođenje vjeronauka je u Srbiji bilo praćeno čitavim nizom problema, ocjenjuje sociolog religije Mirko Đorđević. Djeca su se nakon uvođenje vjeronauka počela prepoznavati po vjerskoj pripadnosti, što je uzrokovlo probleme u mješovitim sredinama. Postoji i stalni problem nastavnog kadra i udžbenika. Stoga, bez obzira na pozitivne ocjene koje stižu od vjerskih institucija, čini se da projekt uvođenja vjeronauka nije u potpunosti uspio, kaže Đorđević:

„S vremena na vrijeme se pokazuje da opada broj polaznika, da ne govorimo o drugim mnogo važnijim problemima. Recimo, sustav građanskog odgoja u sebi ima sadržaje koji su nespojivi s crkveno-teološkim konceptom i obrnuto; mislim na Darwinovu teoriju, postanak čovjeka i tako dalje. Ukratko, postoji čitav niz otvorenih pitanja, a neki čak kažu, i ja mislim da puno ne griješe, da su sva pitanja u vezi sa vjeronaukom otvorena. To praktično znači da nije nađeno najbolje rješenje u smislu pedagoškog odgojno-obrazovnog modela“.

Vjerska i politička indoktrinacija

Protivnici vjeronauka su smatrali da mu u jednoj sekularnoj državi nije mjesto u školama, što je bilo praćeno i brojnim peticijama. Jedna od primjedbi je bila i da će djeca umjesto proučavanja religije ili religija, biti izložena vjerskoj indoktrinaciji, s čime se slaže i Mirko Đorđević:

„Vjeronauk za sad služi ne samo za religijsku indoktrinaciju, nego i za religijsko-nacionalnu-političku indoktrinaciju. A istovremeno nije prihvaćeno rješenje, koje je bilo najbolje, da u građanskim školama bude predmet u okviru socioloških disciplina, povijesti i teorija religija, budući da imamo više religijskih krugova i konfesionalnih određenja. Tako da je i taj problem nedovoljno raspravljen i otvoren".

Vjeronauk i sekularizam - dvije različite stvari

Živica Tucić ipak smatra da su brojne rasprave na temu vjeronauka i njenog mjesta u školama, praćene sa dosta neumjesnih primjedbi:

„Znate, nema veze vjeronauk sa sekularizmom jedne države. Uzmimo i Njemačku za primjer, i to je sekularna država pa ima vjeronauk. I ovdje u Srbiji postoje neki militantni ateisti, koji bi željeli da apsolutno nigdje nema čovjekovog vjerskog osjećaja. Znači, da to zatvore u njegovu dušu, da to zatvore u vjerski hram, ali i to nije u redu. Diskusija ovdje nije dovoljno argumentirana i uopće tolerantna, gdje se vidjelo da nemamo pravu kulturu dijaloga. Tako da su se oni koji su bili za vjeronauk kao predmet općeg obrazovanja našli u defenzivi, i morali su se braniti od pitanja zašto je to nama potrebno. Pa trebalo bi onda pitati čitavu Europu ili negdje drugdje zašto je njima to bilo potrebno“.

Autor: Ivica Petrović

Odg. ur.: Snježana Kobešćak