Marševi za mir

Za Uskrs 1958. godine je nekoliko tisuća ljudi krenulo iz Londona prema 80 kilometara udaljenom Aldermastonu, malom mjestašcu u kojem se nalazio nuklearni istraživački centar britanske vojske. U vrijeme najžešćeg hladnog rata su demonstranti, predvođeni dvostrukim nobelovcem Sir Bertrandom Russelom, tražili opće nuklearno razoružanje -na istoku i na zapadu. Bio je to trenutak rođenja antiratnih uskrsnih marševa, pronađen je novi oblik javnog izražavanja protesta. Dvije godine kasnije, prvi uskršnji marš krenuo je i u Njemačkoj.

Sve je počelo s naivnim zanesenjacima

Kada su 1960. godine njemački pacifisti za Uskrs krenuli prema Berggen-Hohneu, gdje se nalazio poligon američke vojske na kojem su isprobavane nove rakete tipa Honest-John, podesne za nošenje nuklearnog oružja, oni su važili za marginalce i naivne zanesenjake, prisjeća se Andreas Buro, jedan od organizatora prvog marša, i kasnije profesor politologije na Frankfurtskom univerzitetu: "To je tada za nas bio veliki napor. Ljudi su nas dočekivali s podsmjehom dok smo mi četiri dana išli s našim transparentima kroz različita mjesta, do tog poligona u Bergen-Hohneu."

S vremenom je pokret, međutim rastao, uskoro su se priključile antiratne grupe iz čitave Zapadne Njemačke. Bilo je to šaroliko društvo: od lijevih pacifista do desnih konzervativaca, od crkvenih do sindikalnih organizacija. Ta izmješanost je bila nešto novo.

Početak osamdesetih - zlatno doba uskrsnih marševa

Istovremeno je iz godine u godinu rastao broj sudionika - od početnih 300 do 300 000 krajem šezdesetih. Grupica zanesenjaka pokrenula je lavinu iz koje je nastao čitav pokret, široki socijalni pokret, nezavisan od stranaka. Razvila se nova, šarena prosvjedna kultura. S vremenom je proširen i spektar tema: nije se više govorilo samo o razoružanju, već se zahtijevalo i više demokracije, pojavile su se ekološke i feminističke teme. Vrhunac uskrsnih marševa bio je početkom osamdesetih, kada su stotine hiljada ljudi protestirale protiv stacioniranja novog nuklearnog oružija i raketa kratkog dometa u zemlji. Jedan od rezultata je bio i nastanak stranke Zelenih. Ona je, međutim, svoje pacifističke korijene u međuvremenu napustila, objašnjava Mani Stenner, iz Koordinacuionog odbora mirovnih inicijativa: "Zeleni imaju svoje korijene u novim socijalnim pokretima za zaštitu okoline, i feminističkim, ali prije svega u mirovnom pokretu. Oni su to svoje porijeklo, međutim, izdali kada su 1998 pristali sudjelovati u ratu u Jugoslaviji. Oni više nisu dio pokreta."

Izašli iz mode

Danas na uskrsnjim marševima širom Njemačke sudjeluje manje ljudi, negdje nekoliko stotina, drugdje hiljadu. Mirovni pokret je odavno pronašao druge metode djelovanja i protesta. Ali kada se situacija opet zaoštri, mirovnjaci lako mogu mobilizirati mase. Pokazalo se to prije pet godina kada se prosvjedovalo protiv rata u Iraku, napominje Stenner: "Naš svakodnevni rad nije spektakularan, o tome se ne izvještava u dnevniku. Ali kada se pred vratima pojavi nova ratna prijetnja, uskoro možda u Iranu, mi smo u stanju za pola dana koordinirati akcije širom zemlje, tiskati letke i u Berlinu skupiti 500 000 ljudi".