Masovni prosvjedi protiv atomske energije

Prosvjedi protiv transporta rabljenog atomskog goriva su već postali tradicija i na tim prosvjedima se u pravilu okuplja na tisuće građana. Dodatni razlog za tako velik broj prosvjednika jest i što - u pravilu - samo rijetki budu osuđeni na ne osobito velike globe, naravno pod pretpostavkom da prosvjedi prođu razmjerno mirno.

Jer u Njemačkoj naravno da nije kažnjivo prosvjedovati kako bi se iskazalo vlastito mišljenje i to pravo ima svaki građanin. Organizator je jedino obavezan prijaviti prosvjed, mada može biti problema s javnim izjavama ili vješanjem plakata.

Kod prosvjeda je demonstrantima omiljeno sredstvo doći na tračnice i ostati sjediti dok se kompozicija približava. Strojovođa naravno mora zaustaviti vlak - i obzirom da to čini protiv svoje volje, teoretski se to može protumačiti kao prisila koja je kažnjiva. Ali to je nešto što nije baš sasvim detaljno razrađeno u pravnoj praksi: ako prosvjednici samo sjede na tračnicama i ne pružaju otpor policajcima koji dolaze da ih odstrane, to ostane najčešće bez ikakvih posljedica za prosvjednike. To se tumači tek kao oblik građanske neposlušnosti.

Ali često se ne ostaje samo kod blokade sjedenjem. U posljednje doba se sve češće događa da prosvjednici potkopavaju željeznički nasip tako da tračnice ostanu u zraku. Obzirom da su kontejneri, takozvani Castori prilično teški - da ne računamo i težinu same željezničke kompozicije, vlak mora stati i posebne ekipe moraju popravljati nasip. Prosvjednici su time postigli svoj cilj: zaustavili su kompoziciju s atomskim gorivom, ali tu onda željeznica želi naknadu štete zbog zastoja vlaka i oštećenog nasipa.

Druga je metoda prosvjednika da se lancima vežu za tračnicu i policiji ne preostaje ništa drugo nego da presječe željezničku prugu, jer bi inače vjerojatno teško ozlijedila prosvjednika. Opet se nakon toga mora zavarivati presječeno mjesto i opet je oštećena imovina željeznice. Ali u sudskim postupcima nakon takvih akcija se pokazalo kako Deutsche Bahn tek rijetko uspijeva dobiti barem neki novac od nastale štete. Kao prvo, njemačko pravo ustraje kod pitanja konkretne osobe kojoj se mora moći dokazati da je baš ona - a ne bilo tko od mase prosvjednika, potkopala željeznički nasip. Sudske rasprave su se često pretvarale i u beskonačne rasprave, je li šljunak pod tračnicama uopće potkopan - ili ga je možda već prije odnijela kiša ili je naprosto bio dotrajao.

Željeznica - u pravilu - vrlo teško može dokazati kako nije bilo moguće da je šteta nastala slučajno, pa tako i kazne ostanu simbolične: globe od 300 do 1.500 eura, tek rijetko se dogodilo da je kazna iznosila i čitavih 5.000 eura. Naravno, policija privodi prosvjednike i uzima njihove osobne podatke, ali više od toga - ne smije. Svaki prosvjednik ima pravo na sudski postupak koji može pokrenuti policija, ali i ona često radije odustane od dugotrajnog - i skupog suđenja. Na primjer, 2010. je povedeno 1.500 istražnih postupaka zbog prosvjeda protiv Castora, ali već je njih 335 - obustavljeno.

Štoviše: u prošlosti su policajci na mjestu prosvjeda odvodili prosvjednike u improvizirane pritvore pa se tako događalo da su provodili i po deset sati u barakama ili autobusima. Nakon toga su uslijedile sudske tužbe prosvjednika i sud je morao utvrditi kako "nije postojala osnova" za takve policijske mjere. Tako je na primjer Viši upravni sud pokrajine Schleswig-Holstein presudio da željezničke tračnice "nisu nikakva zona u kojoj ne vladaju zakoni", a da se kod prosvjeda radi o okupljanju građana koje štiti njemački Ustav. Sud je istovremeno pred policajce postavio zahtjev koji liči na pitanje, što je bilo prije - kokoš ili jaje. Jer on je od policije zatražio da prvo završi okupljanje građana - i da tek onda ukloni prosvjednike s tračnica.

Ova, prilično blaga sudska praksa prema prosvjednicima donekle ipak pokazuje i opće raspoloženje koje vlada prema atomskoj energiji u Njemačkoj. Sve u svemu, danas bi politički bila ravna samoubojstvu izjava koja se svojedobno čula od (socijaldemokratskog) ministra unutarnjih poslova Otta Schilya kako će policija "nastupiti sa svom žestinom" protiv protivnika atomske energije i kako će se od njih "naplatiti svaki cent" potrošen za policijsku zaštitu i za štetu nastalu kod željeznice. Trošak je bio i ostao golem: trošak policije je samo prošle godine, za osiguranje Castora, bio između 20 i 30 milijuna eura - ali se još nije našao sud koji bi tu svotu naplatio od prosvjednika.

Autor: Wolfgang Dick

Odg. urednik: Anto Janković